Japanski scenarist i redatelj, napisao je oko 150 scenarija od kojih je 45 ujedno i režirao. Tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća radio je kao pripravnik za Kenjia Mizoguchija koji je snažno utjecao na njegovu buduću karijeru. U isto vrijeme profesionalno sazrijeva radeći kao umjetnički redatelj na nekoliko filmova, a početkom četrdesetih počinje pisati scenarije. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu i jedan je od šestorice preživjelih jedinice koja je brojala stotinu vojnika. Nakon rata zapošljava se u filmskoj kući Shōchiku i započinje uspješnu scenarističku suradnju sa redateljem Kōzaburōm Yoshimurom. Posebno se ističe uspjeh njihova filma
Anjô-ke no butôkai (1947), no obojica nezadovoljni uvjetima u Shōchiku studiju, napuštaju ga te 1950. godine s još nekolicinom kolega osnivaju neovisnu produkcijsku kuću Kindai Eiga Kyokai. Godinu kasnije Shindô debitira ispovjednim filmom
Priča o voljenoj ženi (Aisai monogatari, 1951.). U njemu je glavnu ulogu odigrala Nobuko Otowa, glumica s kojom će kasnije redovito surađivati, a koja će mu postati drugom suprugom (prva je preminula netom prije rata). Nakon drugog filma
Nadare (1952.) snima dramu
Djeca Hirošime (Gembaku no ko, 1952.). Film je naručio japanski školski sindikat s ciljem da prikaže posljedice nuklearnog napada na Shindôv rodni grad. Snimljen prema romanu Arate Osade, film je suptilno prikazao posljedice napada kroz živote preživjelih (
hibakusha) čime nisu bili zadovoljni naručioci očekujući otvoreniju kritiku američkog čina. Film je zato prepoznala međunarodna javnost te je nominiran za
Grand Prix u Cannesu. Njegovi slijedeći radovi nisu bili toliko poznati izvan domaćeg tržišta:
Okami (Wolf, 1955.),
Glumica (Joyu, 1956.),
Daigo Fukuryu-Mayu (Lucky Dragon No. 5, 1958.). Dramu
Goli otok (Hadaka no shima, 1960.) snimio je unutar vlastite produkcijske kuće kojoj je tada prijetio bankrot. Uz izniman napor film je snimljen s tek desetinom budžeta i potom osvojio Grand prix na filmskom festivalu u Moskvi (podijeljeno sa
Chistoe nebo Grigorija Chukhraija). Tako je spasio produkcijsku kuću od propasti, a film se smatra jednim od njegovih najboljih radova. Zapaženi su i povijesni (
jidaigeki) horor filmovi u kojima se pozabavio pričama o demonima i duhovima:
Onibaba (1964.) i
Yabu no naka no kuroneko (The Black Cat, 1968.). Od njegovih ostalih filmova ističu se
Srce (Kokoro, 1973.),
Slijepi klaun (Chikuzan hitori tabi, 1977.),
Horizont (Chihei-sen, 1984.),
Gogo no Yuigon-jo (A Last Note, 1995.),
Sanmon yakusha (By Player, 2000.) i
Fukuro (Owl, 2003.). Godine 1975. snimio je dokumentarni film
Aru eiga-kantoku no shogai o svom mentoru Kenjiju Mizoguchiju koji je preminuo 1956. godine. Svoj posljednji film, antiratnu dramu
Ichimai no hagaki (2010.) Kaneto Shindô snimio je u devedeset i osmoj godini, što je ujedno i posljednji od njegovih mnogobrojnih scenarističkih radova.
Filmografija
Ichimai no hagaki (2010)
Ishiuchi jinjô kôtô shôgakkô: Hana wa chiredomo (2008)
Fukurô (2003)
Sanmon yakusha (2000)
Ikitai (1999)
Gogo no Yuigon-jo (A Last Note, 1995)
Bokuto kidan (1992)
Sakura-tai Chiru (1988) (dokumentarni)
Rakuyôju (1986)
Black Board (1986)
Horizont (Chihei-sen, 1984)
Hokusai manga (1981)
Kousatsu (1979)
Slijepi klaun (Chikuzan hitori tabi, 1977)
Aru eiga-kantoku no shogai (Kenji Mizoguchi: The Life of a Film Director, 1975) (dokumentarni)
Waga michi (1974)
Srce (Kokoro, 1973)
Sanka (1972)
Kanawa (1972)
Hadaka no Jukyu-sai (1970)
Shokkaku (1970)
Kagerô (1969)
Tsuyomushi onna to yowamushi otok (1968)
Yabu no naka no kuroneko (1968)
Sei no kigen (1967)
Honnô (1966)
Akuto (1965)
Onibaba (1964)
Haha (1963)
Ningen (1962)
Goli otok (Hadaka no shima, 1960)
Hanayome-san wa sekai-ichi (1959)
Daigo Fukuryu-Maru (1959)
Kanashimi wa onna dakeni (1958)
Umi no yarodomo (1957)
Glumica (Joyu, 1956.)
Ryûri no kishi (1956)
Gin shinju (1956)
Okami (1955)
Dobu (1954)
Onna no issho (1953)
Shukuzu (1953)
Djeca Hirošime (Gembaku no ko, 1952)
Nadare (1952)
Priča o voljenoj ženi (Aisai monogatari, 1951)