U sjećanje na nedavno preminulog redatelja i scenarista Lukasa Nolu, prvotno jednog od predvodnika znane generacije mladog hrvatskog filma, a kasnije cijenjenog čuvara modernističkog izraza u hrvatskom filmu, zagrebačko kino Tuškanac u suradnji s Hrvatskom kinotekom i Hrvatskom radiotelevizijom od 6. do 9. veljače organizira projekciju njegovih sedam dugometražnih filmova. Uvodnu riječ održat će filmski redatelj Hrvoje Hribar, a ulaz na program je besplatan. 

Program filmova Lukasa Nole u ponedjeljak, 6. veljače, otvorit će njegov najhvaljeniji film Nebo sateliti (2001), alegorijska priča koja se može interpretirati kao dolazak Isusa Krista usred Domovinskog rata. Ovim djelom Nola se okrenuo od američkih uzora prema ruskima (Andrej Tarkovski) i započeo niz modernističkih filmova zbog kojih u hrvatskoj kinematografiji stoji uz bok još jednog majstora radikalnog modernizma, Vatroslava Mimice. Film se odlikuje prekrasnim vizualnim i montažnim stilizacijama te odsustvom klasične priče i likova. Na Pulskom filmskom festivalu osvojio je Zlatne arene za režiju, fotografiju, kostime i zvuk te nagradu kritike Oktavijan za najbolji film godine, a dobio je i nekoliko međunarodnih nagrada.

Nolin dugometražni prvijenac bio je film Dok nitko ne gleda (1992). Odlučio je iskoristiti otvorenost HRT-a da ratnih 1990-ih pomaže mladim redateljima da debitiraju i u televizijskoj produkciji snimio svoj prvi film. Ovim začudnim i efektnim spojem krimi-trilera, melodrame i komedije najavio je postmodernistički senzibilitet sklon miješanju žanrova koji će krasiti i njegove ostale filmove iz 1990-ih. Dok nitko ne gleda je bio jedini film na kojem nije surađivao s montažerom Slavenom Zečevićem te film s kojim je započeo suradnju sa sjajnim snimateljem Darkom Šuvakom. Film je osvojio nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film godine.

Zahvaljujući filmu Svaki put kad se rastajemo (1994) Lukas Nola je postao jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. mladog hrvatskog filma, sintagme kojom se opisivala nova, talentirana i drugačija generacija hrvatskih redatelja 1990-ih. Iako ovaj film, tipično za Nolu, posjeduje nekoliko pomaknutih sporednih likova i situacija, blago stiliziranih zahvaljujući odličnoj fotografiji Tomislava Pintera, radi se o filmu smirenog ugođaja i klasične dramaturgije. Film je nježan i emocionalno vrlo dirljiv, a osvojio je nekoliko nagrada. U Puli je osvojio Zlatne arene za scenarij, fotografiju, kostimografiju i žensku epizodnu ulogu (Nadežda Perišić-Nola), kao i Oktavijana Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film godine.

Nolin prvi pravi cjelovečernji kino-film je efektni postmoderni triler Rusko meso (1997), prvotno podcijenjen, a kasnije uzvisivan art-film. Iako razbarušene dramaturgije, film je režijski vrlo efektan i moderno dizajniran. Ovo djelo, kao i Puška za uspavljivanje Hrvoja Hribara (1997), djeca su razdoblja post-modernizma – šareni, ironični, prefabulirani filmovi koji se referiraju na holivudske krimiće. Također, oba filma kroz američko žanrovsko okno pokušavaju nešto reći o lokalnoj stvarnosti – poratnom hrvatskom društvu punom korupcije i bezakonja. Nola se pritom razlikuje od Hribara većom količinom modernističkih stilizacija (kojima najavljuje kasniji potpuni prijelaz u modernizam) i očitijom intertekstualnošću.

Filmom Sami (2001) Lukas Nola je otišao korak dalje u svojim modernističkim istraživanjima. Još je više zanemario fabulu i jasnoću zbivanja te u prvi plan stavio impresivno ostvarenu vizualnost, simboliku i poigravanje odnosom između sna i jave. U film je unio smislenu, ali za hrvatski film neobično veliku količinu erotike. Iako su mnogi kritičari film odbacili kao pretenciozno „umjetničarenje“, s vremenom su se počeli javljati hvalospjevi filmu, zbog kojih ga danas mnogi smatraju jednim od najboljih primjeraka hrvatskog art-filma. Na Pulskom filmskom festivalu osvojio je Zlatne arene za fotografiju i kostimografiju te posebnu Zlatnu arenu za režiju.

Melodrama Pravo čudo (2007) o lažnom čudotvorcu s virtuoznom glumom Rade Šerbedžije prema većini recenzija je manje uspjeli Nolin film koji klasičnu priču djelomično rastače modernističkim digresijama. Efektnom fotografijom bogatog kolorita, tipičnom za snimatelja Stanka Hercega, razvija se smjesa ljubavnog filma s erotskim elementima i ironijskog pogleda na hrvatsko društvo i medijski prostor. Osim Šerbedžije koji se poigrava svojim imidžom zavodnika i bonvivana, vrlo su dobri glumački doprinosi i većine ženskog ansambla (Barbara Nola, Ivana Roščić, Ecija Ojdanić, Marija Škaričić, Barbara Prpić).

Zadnji film Lukasa Nole je uznemirujuća drama o obiteljskom nasilju Šuti (2013), snimljena prema istinitom događaju. Nakon niza modernističkih djela, ovime se približio realizmu, štoviše naturalizmu. Narativno jasan i relativno pravocrtan, uz retrospekcije na djetinjstvo i djevojaštvo protagonistice, Šuti je mučan film o obiteljskom nasilju, a od naturalizma odudara jedino stilizirana fotografija Mirka Pivčevića. Nola je želio ovim filmom otvoreno progovoriti o onome o čemu se u našem društvu, kako kaže naslov filma, šuti. Nakon mučnog početnog i središnjeg dijela, zadnji dio filma manje je turoban, s proplamsajima spokoja. Film je na festivalu u Puli dobio Zlatne arene za sporednu žensku ulogu (Lana Barić), montažu, glazbu, masku i ton te nagradu Breza za najboljeg debitanta (glumica Tihana Lazović).