U srpnju 1982. hrvatska komisija za uvoz filmova bez puno prigovora odobrila je prikazivanje holivudske komedije Ninočka, snimljene davne 1939. godine. Čak su se i podsmjehnuli, jer činilo se besmislenim na suvremeni kino repertoar stavljati crno-bijeli film star više od četiri desetljeća, no u Jadran filmu znali su što rade: njihov savjetnik za uvoz, inače poznati prevoditelj Kruno Simon, prikazivao je taj klasik dok je njegova obitelj vodila kino Rex (kasnije Kosmaj, a danas Grič) još za banovine Hrvatske, a poslije rata takvo nešto nije bilo moguće. Ninočka je, naime, prilično jetka satira na staljinizam, naslovna junakinja stroga je diplomatkinja poslana iz Moskve da dovede u red trojicu nestašnih sunarodnjaka čiji je zadatak bio domoći se carskih dragulja, na koje je Sovjetski Savez polagao pravo: sovjetski dužnosnici podlegli su čarima Pariza, a to će ubrzo i sama Ninočka. Glavnu ulogu igrala je Greta Garbo, za nju je nominirana za Oscara, uostalom kao i sam film Ernsta Lubitscha, a generacije filmoljubaca koje su stasale pedesetih i šezdesetih o tome samo su slušale sa zavišću. Nije bilo šanse da se takvo nešto vidi u našim kinima.
Što se promijenilo 1982.? Ponajprije, nakon smrti Josipa Broza Tita socijalistički sustav počeo se polako raspadati, a iz Jadran filma su uvjerili komisiju za odobravanje uvoznih dozvola da se Ninočka ne sprda s komunizmom nego samo sa staljinizmom. Zašto ne dopustiti i mladim generacijama da vide jednu od najboljih uloga besmrtne Grete Garbo i uživaju u zbilja duhovitu scenariju Charlesa Bracketta, Billyja Wildera i Waltera Reischa?
Svakako nisu htjeli naglasili nešto drugo. Ukoliko primjerice sada na HRT-u gledate seriju Crno-bijeli svijet znate o čemu je riječ. Početkom osamdesetih zavladale su nestašice kao i u Moskvi tridesetih, nije bilo dovoljno benzina pa je uvedeno pravilo da automobili s neparnim registracijama smiju voziti svaki drugi dan i obrnuto. Neprestano je nestajalo struje, a i u dućanima više nije vladalo takvo obilje kao sedamdesetih, za Titova doba. I u takvu sredinu stigla je Ninočka! Publika je hrlila u zagrebački kino Balkan (današnja i nekadašnja Europa) i film je vrlo brzo skupio rekordnih 80 tisuća posjetitelja, što je nevjerojatan fenomen kad je u pitanju, zapravo, naftalinski holivudski biser. Nije presudila magija Grete Garbo nego podudarnost filma i onoga što se tada zbivalo u nas. Znanci koji su u to doba imali posjete iz Istočne Europe pričali su mi da su njihovi gosti bili zgranuti kako se takav film uopće može prikazivati u jednoj socijalističkoj zemlji i, dakako, neizmjerno uživali u njemu. U to sam doba napisao recenziju Ninočke u najutjecajnijem dnevniku Vjesnik, izrazito pohvalnu, izdvajao sjajnu režiju, scenarij i glumce, analizirao njezine mnoge žaoke (najviše mi se svidjelo što je Bela Lugoshi, koji se proslavio kao Drakula, dobio ulogu sovjetskog komesara) i objašnjavao zašto je, zapravo, film tako gledan.
Nije to prošlo bez odjeka, nakon prvih pohvala uslijedile su i reakcije, pa je moj urednik Nino Pavić bio na „pranju glave“ zbog teksta koji sam napisao. Publiku nisu mogli napadati, ali mene jesu. Na sastanku Gradskog komiteta Saveza komunista budni kazališni redatelj Kosta Spaić izjavio je da „reakcija opet diže glavu“ i potkrijepio to primjerom moje recenzije. Kada je 1984. objavljena tzv. „Bijela knjiga“, u njoj sam dobio dvije „packe“, za negativnu recenziju Okupacije u 26 slika i za pozitivnu recenziju Ninočke. Film, uzgred, u nekim jugoslavenskim gradovima nije prikazivan, jer je ocijenjen kao „antikomunistički pamflet“: u cijeloj Srbiji je, recimo, jedva skupio 6 tisuća gledatelja u tijeku dvije godine prikazivanja.
Kad danas gledamo taj film, uglavnom se zabavljamo, ali nema više onog slatkoga okusa zabranjenoga kada smo ga s velikim uživanjem upravo gutali u kinu Balkan. (Nenad Polimac)