U Ninočki genijalnog Ernsta Lubitscha, koji je holivudskoj komediji podario dodir nježnosti (šifra: Lubitsch touch) i natjerao Gretu Garbo da se nasmije, njegov neodoljivi komad o ideološkim sukobima (sovjetski komunizam vs. kapitalizam) započinje s hladnom Garbo na vladinu zadatku, kao parodijom vlastitog filmskog imidža, koju će omekšati pariška ljubav inkarnirana u frivolnom grofu plejbojskih manira. Ali bez obzira na taj legendarni fatalni osmijeh, njen lik ostaje obavijen ledenom aurom. Iza scenarija stoji genijalni Billy Wilder, u tandemu sa Charlesom Brackettom i Walterom Reischom, koji su filmu ubrizgali i više no dovoljno goriva za punokrvne političke štoseve ('Zadnji masovni procesi bili su veliki uspjeh. Bit će manje Rusa, ali boljih Rusa'). Prihvatljivo lice kapitalizma ukazuje se u Melvynu Douglasu, iako Lubitschev 'dodir' ovdje nije samo elegantno sofisticiran, već dostatno ciničan, ali i prokleto zabavan. A tu je i sumanuti Bela Lugosi kao komesar Razinjin.
Dio tog scenarističkog trija (Wilder & Brackett) vratio se nešto kasnije na slični teren s neodoljivim Ball of Fire Howarda Hawksa (1941.) s Barbarom Stanwyck i Garyjem Cooperom. A ubrzo su se zaredale i neke druge holivudske varijacije na Ninočku, poput MGM-ova Comrade X u režiji Kinga Vidora s Clarkom Gableom u ulozi američkog novinara u SSSR-u i Hedy Lamarr s kojom on bježi u tenku, dok im je za petama cijela sovjetska armija, te The Iron Petticoat s Katherine Hepburn (kapetanica Vinka Kovelenko) i Bobom Hopeom (major Chuck Lockwood), čija se romansa događa u Londonu. No Lubitscheva priča nominirana za četiri Oscara, koju je MGM promovirao legendarnim one-linerom 'Garbo se smije!', a koja je te iste oscarovske godine imala prejaka konkurenta u Flemingovu filmu Zameo ih vjetar, bit će upamćena kao jedan od najranijih holivudskih pokušaja sprdanja sa staljinizmom (film je krenuo u distribuciju samo mjesec nakon što je Hitler napao Poljsku), zbog čega je bila zabranjena u SSSR-u i njegovim satelitima. Te iste 1939. godine, Renoir je snimio remek-djelo Pravila igre koje u sličnoj igri žudnje pokazuje kako svijet srlja u još jedan rat. Dok se smije, Ninočka se oslobađa i gubi u isti mah, kao u nekom plesu. Ninočkin put od božice do obične žene, a da pritom ne gubi svoje 'nebeske' dodire, krajnje je neodoljiv. Moskva i Pariz. Dinamika žudnje kao dinamika riječi. Riječ kao prostor žudnje. Taj neodoljivi 'Lubitschev dodir' koji u gesti otkriva nešto posve ljudsko. Tijelo koje pada sa stolice, koje će natjerati Garbo da se nasmije. Živjeti žudnju. To je itekako dobro shvatio Rouben Mamoulian kad je odlučio snimiti neku vrstu remakea Ninočke, s Cyd Charisse i Fredom Astaireom (šifra: Silk Stockings). No transformacija Garbo u Ninočku je čisto oslobađanje, ali i negacija njena vlastita božanskog pogleda (to isto oslobađanje dogodit će se Charisse kroz ples u svilenim čarapama, koje prizivaju originalni naziv Mamoulianova filma). Jer, film je to u kojem tijelo, pokret i riječ oslikavaju svijet u njegovim vječnim mijenama i igrama skrivanja i prerušavanja. A samo nekoliko godina kasnije, Lubitsch će snimiti još veliku (ratnu) komediju, Biti ili ne biti, s Carol Lombard i Jackom Bennyjem, tu briljantnu antinacističku satiru ambijentiranu u okupiranoj Varšavi, fokusiranu na grupu poljskih glumaca predvođenu narcisoidnim (bračnim) parom, koji pokušava preveslati naciste, a koja se može smatrati jednim od Paramountovih produkcijskih vrhunaca, iako je bila kritizirana zbog lošeg ukusa.
Taj isti 'loš ukus', ali puno godina kasnije, emaniraju uvodne sekvence najnovije ludorije anarhoidnih starih pankera Delephine & Kervern (Sveta ljubav), čiji junak tumara s kolegom od jednog do drugog štanda pariškog poljoprivrednog sajma, kako bi se besplatno napili degustirajući vino, da bi potom zaspali mrtvi pijani u sajamskom toru sa svinjama. No Sveta ljubav diše ponešto drukčiji zrak, prirodniji i nešto manje karikaturalan u odnosu na njihove prethodne filmove Mammuth i Louise Michel, garniran doduše Chiracovim likom na prezervativu. Njihovo ludilo sada više nema onu istu hladnu dimenziju antropološke studije, već igra na emocije i samilost. Jer, itinerar koji Delephine & Kervern slijede u svom filmu ceste, slijedi one iste farmersko poljoprivredne trajektorije kojima se kreću njihovi francuski humorni pandani poput Fitoussija (La Ritournelle), Lartigaua (Obitelj Belier) i Hamidija (La Vache). Rad, obitelj i domovina.
Negdje na početku putovanja, naši junaci upoznat će vlasnika pansiona Michela Houellebecqa, koji postaje veći zombi no što je ikad bio u svojim filmskim ukazanjima (slavnog pisca već su angažirali isti autori u filmu Near Death Experience, utegnuta u biciklistički triko), dok ih iz sna budi hrkanje izbjegličke obitelji kojoj je on iznajmio susjednu sobu. Prostor je taj koji postaje vječno mjesto bijega, garniran animalnom seksualnošću, u kojoj svaka situacija koja bi trebala slijediti društvene norme, biva urušena u čistoj primitivnoj i divljoj melankoliji. U filmu koji više igra na instinkt nego na um.
Zato uđimo u Novu godinu 2017. sa čašom izvrsnog francuskog vina iz Svete ljubavi. Pazeći pritom da se poput njegovih junaka mamurni ne probudimo na pogrešnom mjestu. Avec grand plaisir, kako bi to u filmu rekao Houellebecq. (Dragan Rubeša)