Iranski redatelj, scenarist, montažer i producent. Nakon studija slikarstva na Sveučilištu u Teheranu, jedan je od osnivača filmskog odjela Zavoda za intelektualni razvoj djece i mladih (Kanun), u sklopu kojega je režirao niz dokumentarnih, igranih i obrazovnih filmova izrazito realističkih tendencija, uglavnom s dječjim protagonistima. Debitirao je kratkometražnim igranim filmom bez dijaloga Kruh i uličica (Nan va kucheh, 1970), o dječaku koji se po povratku iz škole zbog psa boji proći uskom uličicom, da bi se, nakon što mu udijeli komad kruha, sprijateljio s njime. Slijedi još jedan kratkometražni igrani film bez dijaloga, Školski odmor (Zang-e tafrih, 1972), o dječaku koji luta gradskim i prigradskim ulicama nakon što je izbačen iz škole zbog razbijenog prozora, potom dokumentarac Palača Jahan-Nama (Ghasr-e Jahan Nama, 1974), o restauraciji istoimene palače, te srednjometražni igrani film kontrastne crno-bijele fotografije, Iskustvo (Tajrobeh, 1973), o šegrtu u fotografskom studiju zaljubljenom u djevojku iz imućne obitelji koji pokuša dobiti posao posluge u njenom domu. Iduće godine realizira cjelovečernji prvijenac Putnik (Mosafer, 1974), o malodobnom nogometnom navijaču koji je spreman lagati, varati i krasti ne bi li prikupio dovoljno novca kako bi mogao otići na nogometnu utakmicu u udaljeni Teheran. Dokumentarističkim stilom lišenim sentimentalnosti i melodramatičnosti, redatelj vrlo vjerno dočarava kompleksan svijet djeteta, a odlikuje ga poetičnost i navještaj mnogih preokupacija i značajki njegovih kasnijih ostvarenja: minimalistički stil, minimum dijaloga, motiv putovanja, repetitivnost, upotreba „mrtvog vremena“, korištenje izvornog zvuka i naturščika, osobito djece. Slijede filmovi u boji, redom kratkometražni obrazovni, Dva rješenja jednog problema (Do rah- e hal baray-e yek masaleh, 1975), o dvojici školskih drugova koji moraju razriješiti konflikt i iznaći rješenje oko poderane knjige, Mogu i ja (Manam mitunam, 1975), o dvojici dječaka koji prilikom gledanja crtanog filma o životinjama oponašaju njihove pokrete, te Boje (Rangha, 1976), didaktička lekcija o bojama, a potom srednjometražni igrani Odijelo za vjenčanje (Lebassi baray-e arusi, 1976), o krojačevu šegrtu i dvojici njegovih prijatelja koji posude odijelo večer prije no što treba biti isporučeno mušteriji. Nakon kratkometražne posvete učiteljskoj profesiji Priznanje učiteljima (Bozorgdasht-e moallem, 1977), danu kroz niz intervjua te kratkometražni edukativni film o slikarstvu Kako iskoristiti slobodno vrijeme?: Slikarstvo (Az oghat-e faaghat-e khod cheguneh estefadeh konim?, 1977), slijedi njegov drugi dugometražni film, bračna drama Izvješće (Gozaresh, 1977), o životu poreznog službenika optuženog za uzimanje mita koji se mora nositi s problemima kod kuće, osobito s pokušajem samoubojstva supruge. Koncem 1970-ih realizira kratkometražni igrani Rješenje br. 1 (Rah-e hal yek, 1978), o muškarcu i rezervnoj automobilskoj gumi, te srednjometražni dokumentarac Prvi slučaj, drugi slučaj (Ghazie-ye shekl-e avval, ghazie-ye shekl-e dovvom, 1979), prvi Kiarostamijev film nakon islamske revolucije 1979, analiza školskog incidenta dana kroz intervjue s raznim članovima lokalne zajednice. U prvoj polovici 1980-ih realizira dva kratkometražna edukativna filma, Zubobolja (Dandan-e Dard, 1980), o važnosti održavanja zubne higijene (s animiranim sekvencama), te Uredno ili neuredno (Be tartib ya bedun-e tartib, 1981), o prednostima reda nad neredom, potom kratkometražni igrani Kor (Hamsorayan, 1982), o gluhom postarijem gospodinu koji pri povratku kući zaboravi uključiti slušni aparat pa ne čuje kada mu unuka zvoni na vratima, te srednjometražni dokumentarac Sugrađanin (Hamshahri, 1983), o izgovorima kojih se domišljaju teheranski vozači ne bi li ih prometni policajac pustio u zonu zatvorenu za promet. Nakon  epizode nedovršenog serijala od 13 nastavaka Strah i sumnja (Tar sva su-e zan, 1984) i dugometražnog dokumentarca Prvašići (Avaliha, 1984), niza intervjua i snimki jednog dana u prvom razredu osnovne škole, međunarodnu pozornost privlači svojim trećim dugometražnim igranim filmom Gdje je kuća mojega prijatelja? (Khaney-he dust kojast, 1987), prvim dijelom čuvene, neformalne Koker trilogije, nagrađenim na filmskom festivalu u Locarnu. Dirljivu dramu o dječaku koji se daje u potragu za kućom školskog druga u susjednom selu ne bi li mu vratio bilježnicu koju je zabunom uzeo (obzirom da će njegova kolegu, ne uspije li mu je vratiti, učitelj, ni kriva ni dužna, zbog nenapisane zadaće izbaciti iz škole), iznova karakterizira minimalizam, dugi kadrovi, autentičan portret ruralnog života, korištenje naturščika, a naizgled banalan zaplet dobiva egzistencijalnu težinu. Nakon dokumentarnog filma Domaća zadaća (Mashgh-e shab, 1989), niza intervjua i razgovora s djecom i roditeljima oko problema s domaćim zadaćama, slijedi manifestno ostvarenje njegova opusa, autoreferencijalno, kvazidokumentarno i nadasve originalno remek djelo svjetskog filma Krupni plan (Nemay-e Nazdik, 1990), ujedno i autorov omiljeni film, ovjenčan nagradom FIPRESCI na filmskom festivalu u Istanbulu te nagradom kritike na filmskom festivalu u Montrealu, bizarna priča o suđenju varalici koji se lažno predstavljao kao ugledni iranski redatelj Mohsen Makhmalbaf (čuven po filmovima kao što su Zdravo kinematografi /1995/ i Trenutak nevinosti /1996/). Nakon što je u tisku saznao za slučaj, Kiarostami je originalnom narativnom strukturom rekonstruirao događaje koji su doveli do uhićenja i suđenja, kombinirajući iskaze ljudi umiješanih u taj neobičan slučaj, igrane sekvence aktera koji igraju sami sebe, dokumentarni zapis suđenja, te pojavu samog Makhmalbafa, fascinantno ispreplećući dokumentarizam i fikciju, zbilju i iluziju, istinu i laž. Zbog nepouzdanosti pripovjednog statusa Krupni plan je djelo nevjerojatne dubine i kompleksnosti koje je Kiarostamiju omogućilo ne samo višeslojno istraživanje pitanja čovjekova identiteta i njegova položaja u društvu, već nadasve preispitivanje prirode filmskog prikazivanja, samog postupka filmskog stvaranja i njegova odnosa i utjecaja na zbilju. 1990-te predstavljaju kreativno najplodnije razdoblje njegove karijere koju nastavlja drugim dijelom neformalne Koker trilogije, filmom I život se nastavlja (Zendegi va digar hich, 1992), fikcionaliziranom potragom sredovječnog filmskog redatelja (jedinog profesionalnog glumca u filmu) i njegova sina za dvojicom dječaka (Ahmadom i Babakom Ahmadpourom, junacima Kiarostamijeva filma Gdje je kuća mojega prijatelja?) nakon stravičnog potresa 1990. Posljednji dio neformalne trilogije, remek djelo Kroz stabla masline (Zir-e derakhtan-e zeytun, 1994), nominiran za Zlatnu plamu u Cannesu i nagrađen Srebrnim Hugom u Chicagu, još je jedno maestralno miješanje „stvarnosti“ i fikcije, priča o redatelju koji na setu snimanja scene iz filma I život se nastavlja nailazi na problem kad uvidi da je mladi i siromašni Hossein (koji igra samog sebe), zaljubljen u djevojku Tahereh (koja igra samu sebe) i „izvan filma“. Slijede dvije epizode u omnibusima, Lokacije u Povodom Nice (A propos de Nice, la suite, 1995), posvećen čuvenom filmu Jeana Vigoa, te segment Večera za jednog u Lumière i društvo (Lumière et compagnie, 1995), povodom stote obljetnice prvih javnih projekcija braće Lumière, a potom i kratkometražni film u jednom kadru Rođenje svjetla (Tavalod-e nur, 1997). Najveći međunarodni uspjeh postiže filmovima Okus trešnje (Ta'm e guilass, 1997), nagrađenim Zlatnom palmom u Cannesu (koju je podijelio s filmom Jegulja Shoheija Imamure), o traganju potencijalnog samoubojice za osobom koja bi ga bila voljna sahraniti u već pripremljenu raku, prožet njegovim razgovorima s turskim preparatorom životinja, kurdskim vojnikom i afganistanskim studentom Kurana, te humornim remek djelom impresivnih iranskih veduta Vjetar će nas nositi (Bad mara khahad bord, 1999), nagrađenim nagradom kritike i specijalnom nagradom žirija u Veneciji, o novinaru koji frustriran nedostatkom signala za mobitel i iščekivanjem smrti starice koja nikako da umre (kako bi snimio ritual žalovanja lokalnih stanovnika kurdskog sela) „pronalazi život“. U novom tisućljeću slijede dugometražni dokumentarac pod pokroviteljstvom UN-a ABC Afrika (ABC Africa, 2001), o siročadi i AIDS-u u Ugandi, a potom remek djelo Deset (Ten, 2002), nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu, u kojem kroz deset scena koje se odvijaju istog dana, prati deset razgovora u automobilu između iste vozačice i različitih „putnika“ koje ona razvozi po Teheranu. U narednom razdoblju realizira Pet (Panj, 2003), film bez dijaloga koji se sastoji od pet, uglavnom statičnih, dugih kadrova plaže, poznat i pod nazivom Pet posvećenih Ozuu (snimljen u čast 100. obljetnice rođenja velikana japanskog i svjetskog filma Yasujiroa Ozua), dokumentarni 10 o deset (10 on Ten, 2004), niz Kiarostamijevih refleksija o filmu u kojem snima samog sebe za vožnje automobilom, te epizodu u omnibusu Putne karte (Tickets, 2005, suredatelji Ken Loach i Ermanno Olmi), trilogiji isprepletenih priča tijekom putovanja vlakom iz Inssbrucka za Rim. Nakon dokumentarnog filma Kiarostamijeve ceste (Roads of Kiarostami, 2006), niza izrazito kontrastnih crno-bijelih Kiarostamijevih fotografija i snimki krajolika prožetih poetskim opservacijama i glazbom, te epizode Gdje je moj Romeo? u omnibusu Svakom njegova kinematografija (Chacun son cinema, 2007), realizira odvažnu igrano-eksperimentalnu studiju ljudskog lica Shirin (Shirin, 2008), film sastavljen isključivo od krupnih i blizih planova 112 iranskih glumica te francuske glumice Juliette Binoche koje gledaju film (kojega čujemo samo u zvučnom zapisu, ali ga nikada ne vidimo), nastao prema perzijskoj ljubavnoj legendi iz 12. stoljeća o armenskoj princezi Shirin i perzijskom princu Khosrowu. Njegovo prvo dugometražno ostvarenje realizirano izvan Irana, Provjerena kopija (Copie Conforme, 2010), nagrađeno za glavnu žensku ulogu u Cannesu, priča je o britanskom povjesničaru umjetnosti koji nakon promocije svoje nove knjige s francuskom vlasnicom male toskanske galerije odlazi na razgledavanje mjesta, a nakon što mještani pomisle da su bračni par, oni se počnu ponašati kao da su u braku te ostatak poslijepodneva provedu raspravljajući o ljubavi, životu i umjetnosti, čineći nejasnim jesu li se doista tek upoznali i samo se pretvaraju da su u braku, ili su doista oženjeni, a tek hine prvi susret. Svoj posljednji film, Kao netko zaljubljen (Raiku samuwan in rabu, 2012), nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu, dramu o neobičnom odnosu između studentice koja radi kao prostitutka i postarijeg profesora, naslovljenu prema albumu Elle Fitzgerald (1957), režirao je u Japanu. Uz brojna počasna priznanja i nagrade za životno djelo, uživao je divljenje mnogih uglednih svjetskih filmaša, poput Martina Scorsesea i Akira Kurosawe, a uz bavljenje fotografijom, izdao je i zbirku poezije Hodajući s vjetrom (2002). Svojim je filmovima temeljenim na minimalističkom, (pseudo)dokumentarističkom postupku, asketskom stilu, upotrebi dugih panoramskih kadrova iranskih pejzaža, usporenom događajnom slijedu, sklonosti epizodnoj narativnoj strukturi, autoreferencijalnosti i maestralnom poigravanju granicom između fikcije i zbilje, efektnom spajanju dokumentarizma i modernizma, začudnoj poetizaciji zbilje, motivu putovanja (napose automobilom), snimanju na lokacijama i upotrebi neprofesionalnih glumaca, od naizgled „skromnog“ narativnog materijala kreirao zanimljive, duboke, humane, humorne i pametne filmove „kontemplativnog realizma“, protkane životnom uvjerljivošću, poetičnošću, metafizičkim konotacijama te duhovitim dijaloškim dionicama, istovremeno lišene patetike, sentimentalnosti i nametljive eksplikativnosti, čime je zasluženo stekao status filmskog pjesnika i individualca koji s pravom stoji na samom Olimpu filmske umjetnosti. Značaj njegova djela sažeo je francuski velikan Jean-Luc Godard izjavom: „Film započinje s D.W. Griffithom, a završava s Abbasom Kiarostamijem“. (MR)