Kubanski redatelj i scenarist. Diplomirao je pravo na sveučilištu u Havani, a potom otišao u Rim na studij filma na Centro Sperimentale di Cinematografia. Studij je završio 1953. godine, a prve filmove režirao je u Rimu pod utjecajem talijanskog neorealizma. Nedugo nakon kubanske revolucije s nekolicinom filmskih autora osnovao je Kubanski institut za umjetnost i znanost filma (ICAIC). Njegov film Esta tierra nuestra (1959) bio je prvi dokumentarni film snimljen nakon revolucije, a njegov prvi dugometražni igrani film Povijest revolucije (Historias de la revolución, 1961) bio je ujedno i prvi igrani film snimljen za ICAIC (prethodno su snimani samo dokumentarni filmovi i filmske novosti). Uslijedili su filmovi Doce sillas (1962), Cumbite (1964), Muerte de un burócrata (1966), Sjećanja na nerazvijenost (Memorias del subdesarrollo, 1968) koji se smatra njegovim najuspješnijim filmom i ujedno prvi kubanski film prikazan u SAD-u nakon kubanske revolucije; Una pelea cubana contra los demonios (1971), La última cena (1976), Los sobrevivientes (1979), Hasta cierto punto (1983) i Cartas del parque (1988). Devedesetih godina 20. stoljeća zbog pogoršana zdravlja bio je prisiljen korežirati svoja dva posljednja filma Jagoda i čokolada (Fresa y chocolate, 1994) i Guantanamera (1995) sa Juanom Carlosom Tabíom.