Sovjetski, odnosno ruski redatelj i scenarist. Nakon završetka studija na moskovskom zrakoplovnom institutu, upisuje režiju na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK, gdje diplomira 1964. Za studija realizira kratkometražne filmove Mladoženja (Zhenikh, 1960) i Gledajte, nebo! (Smotrite, nebo!, 1962), a na dugometražnom filmu debitira satiričnom komedijom Dobrodošli, ili zabranjeno ometanje posjeda (Dobro pozhalovat', ili postoronnim vkhod zaspreshchen, 1964), smještenom u ljetni kamp mladih pionira u kojem staromodni, pravilima opsjednuti ravnatelj Dinja izbacuje dječaka Kostju zbog 'kršenja pravila', da bi se ovaj (ne želeći se vratiti kući u strahu od bakine reakcije) nastavio uz pomoć drugova skrivati u kampu. Izvrsnim prijemom kod publike i prikrivenom kritikom sovjetskog društva Klimov se ovim filmom smjestio uz bok prvacima sovjetske komedije – Eldaru Rjazanovu i Leonidu Gajdaju. Sljedeće godine režira komediju sa sličnom satiričnom oštricom, Doživljaji zubara (Pokhozhdeniia zubnogo vracha, 1965), o mladom zubaru Česnikovu koji zbog magičnog dodira, odnosno činjenice da bezbolno vadi zube, biva izopćen od strane kolega zbog svog dara. Film je izazvao kontroverze zbog navodno subverzivnog pogleda na socijalizam, odnosno sugeriranja da sovjetsko društvo ne tolerira individualnost i nadarene ljude, te potaknuo nepovjerenje i animozitet prema redatelju. Klimov se odmiče od komedije te u nastavku karijere režira poludokumentarni Sport, sport, sport (Sport, sport, sport, 1970), o razvoju, značaju i budućnosti sporta, za koji je nagrađen na brojnim festivalima. S kolegom Marlenom Hucijevim dovršava dokumentarni filmski testament Mihaila Romma I ipak vjerujem (I vsyo-taki ya veryu, 1974), nakon čega slijedi povijesna drama Agonija (Agoniya, 1975), snažna rekonstrukcija propadanja i iracionalnosti carističke Rusije smještena u 1916., koja je zbog bavljenja dinastijom Romanovih, posebno suosjećajnog portreta Nikolaja II te neobičnog, ekspresionističkog prikaza Rasputinovih grozničavih i halucinatornih vizija, bunkerirana te puštena u distribuciju tek 1980-ih. Nakon što je tijekom priprema za svoj novi film u automobilskoj nesreći stradala njegova supruga, redateljica Larisa Jefimovna Šepitko, Klimov realizira svoj najosobniji film, kratkometražnu dokumentarnu filmsku elegiju Larisa (Larisa, 1980), u kojoj tematizira njezin život i stvaralaštvo uz pomoć fotografija, intervjua, zvučnih zapisa njenog glasa, obiteljskih snimaka i ulomaka iz njezinih filmova. Njegov sljedeći igranofilmski projekt, Oproštaj (Proščanie, 1983), priča o žiteljima sibirskog sela koji ne žele napustiti rodno mjesto koje će uskoro biti poplavljeno akumulacijskim jezerom, pripremala je Šepitko prema pripovijetci Oproštaj s Matjorom Valentina Rasputina. Za svoj posljednji film, remek djelo Idi i gledaj (Idi i smotri, 1985), snimljen prema priči bjeloruskog pisca Alekseja Adamoviča i realiziran povodom četrdesete obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, s naslovom koji se referira na Otkrivenje, odnosno Apokalipsu, dobio je Veliku nagradu na festivalu u Moskvi. Film prati četrnaestogodišnjeg dječaka Florju koji ukrade pušku mrtvom vojniku te se pridruži partizanima u borbi protiv nacista u Bjelorusiji, da bi potom iskusio sve strahote rata te svjedočio razaranjima i pogubljenjima apokaliptičnih razmjera koja vrhunac dosežu u brutalnim i šokantnim prizorima paljenja sela i klanja stanovništva. Bez pretjerane simbolike i estetizacije, Klimov je prikazom surovog, prljavog, krvavog rata, viđenog kroz oči četrnaestogodišnjaka koji suočen s užasom genocida i potpunim rasapom čovječnosti od nevinog dječaka postaje traumatizirano i starmalo ljudsko biće, kreirao djelo emocionalna učinka rijetko dosegnuta u povijesti kinematografije, djelo čiji prizori godinama ostaju u zornom sjećanju gledatelja, odnosno djelo koje se s pravom može smatrati možda i najboljim ratnim filmom ikada snimljenim. Iako je planirao ekranizirati roman Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita, odlučio se povući iz filmskog stvaralaštva, te je potom u kratkom razdoblju perestrojke i glasnosti djelovao kao prvi sekretar Saveza sovjetskih filmaša, gdje je pomogao u revitalizaciji mnogih bunkeriranih filmova. (MR)