Redatelj, scenarist i producent, punim imenom Thomas Leo McCarey. Režirao je više od stotinu filmova, a bio je jedan od najpopularnijih američkih redatelja komedija prije Drugog svjetskog rata. U njegovoj filmografiji danas su najpoznatiji Pačja juha (Duck soup, 1933.) s braćom Marx, drama Make Way for Tomorrow (1937.), Strašna istina (The Awful Truth, 1937.) s Irene Dunne i Caryem Grantom, Idući svojim putem (Going My Way, 1944.) s Bingom Crosbyjem, Zvona svete Marije (The Bells of St. Mary\'s, 1945.) s Crosbyjem i Ingrid Bergman, Nešto za sjećanje (An Affair to Remember, 1957.) s Deborah Kerr i Caryjem Grantom. Diplomirao je pravo na Sveučilištu Južne Kalifornije, a okušao se i u rudarstvu, boksu i pisanju pjesama. Karijeru na filmu započeo je zahvaljujući prijatelju, glumcu i kasnije redatelju Davidu Butleru koji ga je upoznao s redateljem Todom Browningom kome je McCarey bio pomoćnik 1919. godine. Nakon toga neko vrijeme pisao je gegove za filmski studio Hala Roacha. S vremenom je počeo snimati kratke filmove, surađujući s Charleyjem Chaseom koji mu postaje mentor. U to vrijeme McCarey zapošljava Stana Laurela i Olivera Hardya i radi na razvoju njihovih likova, a oni onda postaju jedan od najpoznatijih komičarskih parova svih vremena. Režirao je njihove kratke filmove We Faw Down (1928.), Liberty (1928.) i Wrong Again (1929.), a napisao je brojne scenarije za ostale njihove filmove te nadgledao režiju drugih redatelja. Tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća snima mnogobrojne kratkometražne filmove. S dolaskom zvuka na film, orijentirao se na režiju dugometražnih igranih filmova. Surađivao je s tadašnjim zvijezdama poput Glorie Swanson (Indiscreet, 1931.), Eddiea Cantora (The Kid From Spain, 1932.), braće Marx (Pačja juha, 1933.), W. C. Fieldsa (Six of a Kind, 1934.) i Mae West (Belle of the Nineties, 1934.). Upravo tridesetih postaje poznat po screwball komedijama, no tijekom četrdesetih se u filmovima dotiče i društveno osviještenih, kao i religijskih tema. Godine 1938. dobio je prvog Oscara za režiju komedije Strašna istina, a drugog je primio 1945. za režiju glazbene komedije Idući svojim putem koja je osvojila i Oscare za najbolji film, originalnu priču, scenarij, glavnoga glumca, sporednoga glumca i originalnu filmsku pjesmu. Nakon Drugog svjetskog rata, snima samo nekoliko filmova. Dva s antikomunističkom tematikom prolaze iznimno loše kod publike, no u posljednjem razdoblju njegova stvaralaštva ističe se njegov hit, Nešto za sjećanje (1957.).