Ranih 70-ih godina prošlog stoljeća mladi Gia Agladze bubnjar je u simfonijskom orkestru u gruzijskoj prijestolnici Tbilisiju.. On je bezbrižan i pomalo neodgovoran momak koji sa svojom starijom majkom udovicom živi u malom stanu, a čiji se posao u orkestru svodi na to da na kraju svake izvedbe glasnim udaranjem u timpan osigurava efektan završetak koncerta. To mu omogućava da na nastupe uvijek stiže u posljednji trenutak, zbog čega dolazi u česte sukobe s ravnateljem orkestra. No Gia zahvaljujući tome ima dosta slobodnog vremena koje posvećuje drugim važnim stvarima u svom životu, od druženja s prijateljima uz čašicu preko flertovanja s djevojkama i pomaganja ozlijeđenom prijatelju hrvaču pri posjetu liječniku, do sviranja glasovira na zabavi svoje tetke. Unatoč njegovoj energičnosti i dobroj volji da ispuni sve svoje privatne i društvene obveze, Gia će se ubrzo ipak naći u nevoljama.

Humorna drama Bio jednom jedan drozd treći je dugometražni igrani film suscenarista i redatelja Otara Iosselianija, ostvarenje u kojem se mogu naslutiti utjecaji djela Jacquesa Tatija, za čijom će poetikom autor i kasnije posezati, te Federica Fellinija i braće Marx, u komičnim pasažima koji ponešto duguju i estetici nijemog filma. Predzadnje Iosselianijevo ostvarenje realizirano u njegovoj domovini Gruziji, prije no što će početkom 80-ih emigrirati u Francusku, naslov je kojim se redatelj uvrstio u sam vrh tada suvremenih sovjetskih filmaša. S jedne strane zahvaljujući redateljskom prosedeu u kojem Iosseliani filozofsku poantu filma učinkovito ostvaruje diskretnim nizanjem realističnih situacija, čime oslikava stanje u tadašnjoj Gruziji, a s druge kreirajući polemičnu fabulu o mladiću koji se postupno gubi u svojim brojnim izmišljenim obvezama i vlastitoj beznačajnosti, čime postiže i slojevito karakterno-psihološko profiliranje protagonista. I ovaj je redateljev film imao problema s cenzurom, jer se sovjetskim vlastima nije svidjela priča o nesvrhovitoj i besciljnoj egzistenciji neodgovornog mladića.