CAST:
Harry Belafonte (Joe),
Dorothy Dandridge (Carmen Jones),
Pearl Bailey (Frankie),
Olga James (Cindy Lou),
Joe Adams (Husky Miller)

SCRIPT:
Harry Kleiner

PHOTOGRAPHY:
Sam Leavitt

MUSIC:
Georges Bizet

EDITING:
Louis R. Loeffler

Synopsis:

Drugi svjetski rat. Atraktivna i temperamentna Carmen Jones radi u tvornici padobrana, gdje se posvađa i potuče s drugom radnicom koja ju je bila prijavila da kasni na posao. Zbog napada na kolegicu vojne vlasti uhite Carmen, a naočiti desetar Joe dobije zadatak da je sprovede u sedamdesetak kilometara udaljen grad kako bi je predao civilnim vlastima. Joe nije sretan s tim zaduženjem, a još manje njegova zaručnica, slatkica Cindy Lou, s kojom se planirao vjenčati za vrijeme dopusta, a prije nego se pokuša upisati u školu letenja. No sad je sve to odgođeno zbog Carmen Jones, koja želi zavesti Joea i pobjeći. To joj i uspije, a Joe završi u vojnom zatvoru zbog njezina bijega. Tamo ga Cindy Lou posjećuje, ali baš u trenutku kad mu isporuče ružu koju mu je Carmen poslala kao znak svoje ljubavi…

Kad je 1943. vidio broadwaysku produkciju komada Carmen Jones, s isključivo crnačkom glumačkom postavom i zasnovanu na čuvenoj ultrapopularnoj operi Carmen Georgesa Bizeta, ali s promijenjenim libretom baziranim na književnom predlošku Oscara Hammersteina II. (najpoznatiji kao tekstopisac niza filmskih pjesama nominiranih za Oscara), Otto Preminger bio je prilično razočaran, ali ipak se desetak godina kasnije odlučio na njezinu filmsku adaptaciju. Film je zamislio kao „dramu s muzikom“ umjesto standardnog mjuzikla, te se u skladu s tim vratio izvornom predlošku za operu, noveli Prospera Mériméea. Angažirao je Harryja Kleinera da napiše scenarij, ali tako da priču proširi znatno preko granica Bizetove opere i Hammersteinove interpretacije iste. Shvativši da nijedan veliki hollywoodski studio neće stati iza komercijalno vrlo riskantne produkcije s posve crnačkom glumačkom ekipom koja se mogla doživjeti i kao liberalna provokacija još uvijek dominantno konzervativne javnosti, Preminger je odlučio sam producirati film. Međutim iznenadio ga je Darryl F. Zanuck iz 20th Century Foxa s kojim je Preminger upravo raskinuo ugovor nakon razočaravajućeg iskustva sa svojim prethodnim filmom Rijeka bez povratka, te mu ponudio znatnu financijsku podršku garantirajući mu potpunu autorsku nezavisnost. Preminger je prihvatio i tako je nastao jedan od najpoznatijih uradaka njegova opusa, znamenit ne samo kao prvi hollywoodski film s posve crnačkom glumačkom postavom, nego i kao prvi film za koji je jedna crna glumica nominirana za Oscara za glavnu ulogu. Bila je to Dorothy Dandridge kao Carmen, a nominiran je i Herschel Burke Gilbert za najbolju muziku u mjuziklu, iako nije bio skladatelj originalne glazbe nego aranžer Bizetove partiture. Treba spomenuti da su svi članovi glumačke ekipe, osim Pearl Bailey kao Frankie, nasinkronizirani u pjevačkim dionicama, iako su svi bili kompetentni pjevači, no smatralo se da nisu dorasli opernom načinu pjevanja, a nije se željelo ići na prirodnije pjevačke interpretacije. Harryja Belafontea, koji će uskoro postati velika pjevačka odnosno kantautorska zvijezda, sinkronizirao je LeVern Hutchenson, a Dorothy Dandridge, koja je na snimanju započela strastvenu ljubavnu vezu sa sedamnaest godina starijim i oženjenim Premingerom, sinkronizarala je vrlo mlada Marilyn Horne, ustrajno se trudeći postići maksimalnu sličnost s glumičinim pjevačkim glasom. Film je snimljen u cinemascopeu i deluxe coloru pa ga krasi izrazita vizualna izražajnost, ali i Premingerov zaštitni znak – dugi kadrovi; njihovo prosječno trajanje iznosi 30 sekundi, dok je u to vrijeme prosječna dužina kadra u hollywoodskom filmu iznosila 8 do 10 sekundi. U ono doba kritika je Carmen Jones primila podijeljeno, no najutjecajniji američki filmski časopis Variety bio mu je vrlo naklonjen te zaključio da je Preminger prenio komad s kazališne scene na kino platno „s ukusom i imaginacijom u jednoj raskošnoj produkciji“, te režirao „sa spretnim dodirom, lako stapajući komediju i tragediju“. Osim nominacija za Oscara, Carmen Jones je dobila Zlatni globus za najbolji film u kategoriji komedije ili mjuzikla i Brončanog medvjeda u Berlinu, a bila je i u glavnom programu Cannesa, tj. nominirana za Zlatnu palmu. Godine 1992. Kongresna knjižnica izabrala je film za pohranu u američkom Nacionalnom filmskom registru kao djelo od posebnog značaja.

color, 105'