Na prvi pogled, film odaje dojam da se svijet nakon apokalipse polagano obnavlja do trenutka potpune obnove. Tada se kip Amora, koji je lutao svijetom razlomljen u komade, vrati na svoje postolje. Međutim, dojam vara, jer se raznim signalima sugerira da se film zapravo vrti unazad…
Iako, za razliku od Mimičinih filmova Strašilo i Samac, ovaj crtić nije prikazan na glasovitoj projekciji u Cannesu 1958. kojom je inaugurirana zagrebačka škola crtanog filma, radi se o kvalitetnom djelu inspiriranom slikarstvom nadrealizma. Posebno je ingeniozan koncept kretanja filma od kraja prema početku, zbog čega njegov naslov Happy End dobiva ironijsko značenje. Motiv devastiranog post-apokaliptičkog svijeta i lika Amora kao jedinog ostatka ljubavi u tom svijetu može se interpretirati kao odjek tada aktualnih prijetnji nuklearnim oružjem.
Film Happy End restauriran je u programima digitalne restauracije Ustanove Zagreb film, u suradnji s Hrvatskom kinotekom Hrvatskog državnog arhiva, a uz potporu Grada Zagreba i HAVC-a. Restauracija je provedena u zagrebačkim studijima Ater i Klik film.
Autor komentara: Juraj Kukoč