Uoči projekcije u utorak, 14. prosinca u 18:30, uvodnu riječ održat će filmski kritičar Silvestar Mileta.
U građevinskom poduzeću sazvan je partijski sastanak na kojem se treba raspraviti slučaj radnika Miluna koji je ustao protiv odluka direktora poduzeća Čumića, inače svog ratnog sudruga. U partijski komitet, na čijem je čelu novi sekretar Radovan koji je naslijedio donedavnog Iliju zbog njegove navodne bolesti, stiglo je i anonimno pismo u kojem se kritizira direkcija poduzeća te loši međuljudski odnosi.
O filmu:
Tri glavne nagrade – Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatna arena za režiju te nagrada publike Jelen – na pulskom festivalu 1963. rječito govore o važnosti filma Licem u lice u svojem vremenu. Branko Bauer uspio je drugi put postići ono što je bio postigao već 1956. filmom Ne okreći se sine, a to je film klasičnoga, upravo kanonskoga estetskog značenja za svoje vrijeme te istodobno film iznimne dokumentarne vrijednosti i društvene važnosti upravo za trenutak u kojem je nastao. Dok su Ne okreći se sine službena i dogmatska partijska kritika, ali i kulturni establišment povezan s kinematografijom objeručke dočekali kao konačno ostvarenje filma koje istodobno uspijeva biti i vrhunsko umjetničko djelo, kompetentno kako u svojoj klasičnoj naraciji tako i u estetskim dosezima onkraj dogmatskih zahtjeva postavljanih pred film kao ideološki aparat države, ali i ideološka metapripovijest ukotvljena ne u prolaznim političkim zahtjevima, nego u psihičkim i svjetonazorskim univerzalijama likova, sedam godina poslije, u sasvim drukčijem desetljeću, Licem u lice nametnuo se javnom mnijenju kao jednako kompetentan film. Film – stvaran pod radnim naslovom Otvoreni partijski sastanak i pod podozrivošću producenta – i opet je postao miljenik službene kritike, navođen kao prihvatljiv primjer društvenokritičkoga filma, primjerene razine kritičnosti za demokratsku partijsku državu, ali s optimističnim otvorenim krajem naslijeđenim iz matrice socrealističke dramaturgije i s kritikom u sistemski dopuštenim okvirima. Kao što je s Tri Ane otvorio put crnom talasu i naturalističkom stilu u jugoslavenskim kinematografijama, Bauer je pak s filmom Licem u lice sasvim otvorio put zatopljenju i politički kritičkom filmu koji će, u obliku svojevrsnog filma samokritike, postati važnim (i često mnogo pesimističnijim) segmentom autorske kinematografije u rasponu od Hadžićeva Protesta do Mimičina Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka. Klasične narativne konstrukcije, sasvim smješten u aristotelovski trojno jedinstvo mjesta, vremena i radnje (partijski sastanak koji traje do duboko u noć, ukupno ne dulje od dvanaest sati), sa zatvorenom grupom likova, film je Bauerovo peto majstorsko djelo u igranom filmu klasičnoga narativnog stila (nakon Ne okreći se sine, Samo ljudi, Tri Ane i Martina u oblacima) i ujedno posljednje, do njegove kasne, klasicističke televizijske faze (Zimovanje u Jakobsfeldu, 1975.; Salaš u Malom Ritu, 1976.). Istodobno je to primjeran film prijelazne faze studijske kinematografije u Hrvatskoj na razmeđu klasičnoga i modernističkoga stila: kao i nešto poslije Papić u Lisicama, upravo je dramski klasicizam filmskoj strukturi priskrbio efekt moderniteta, a pretpriče likova i narativna objašnjenja dana su izvan »filmske pozornice«, u pripovjednim analepsama tj. flešbekovima, kao prisjećanja nekolicine likova. Upravo je ta multiperspektivna fokalizacija u izlaganju priče usred klasične dramske situacije filmu u tadašnjoj kritici priskrbila epitet perjanice moderniteta; ipak, činjenica da te analepse Bauer ne može a režijski ne opravdati i strukturalno motivirati (krupnim planom zamišljenog lica, brišućim panoramskim švenkom, zvučnim efektom) s druge strane pak zorno svjedoči o redatelju »na prijelomu stilskih razdoblja«. (Tomislav Šakić)
Produkcija: Jadran film