Frank Griffin Jr. unuk je nekadašnjeg nevidljivog čovjeka koji nedugo nakon početka Drugog svjetskog rata pod lažnim imenom Frank Raymond na Manhattanu vodi tiskaru. Jedne večeri u njegove poslovne prostorije upadnu četvorica naoružanih muškaraca, koji mu otkriju da su inozemni agenti, da rade za sile Osovine i da znaju njegov pravi identitet. Dok je jedan od njih pukovnik SS-a Conrad Stauffer, drugi je Japanac Baron Ikito. Oni od Franka žele kupiti formulu za ostvarivanje nevidljivosti, a ako ne pristane na suradnju zaprijete mu odsijecanjem prstiju.
Unatoč nezavidnoj situaciji, on ipak uspije pobjeći s formulom, koju ne želi otkriti ni službenicima američke vlade. Ipak, nakon japanskog napada na Pearl Harbor Frank pristane na ograničenu suradnju s vlastima, ali uz uvjet da i dalje jedino on smije koristiti formulu. Nedugo potom, kad se nađe u zrakoplovu iz kojeg bi se padobranom trebao spustiti iza njemačkih linija, Frank će si ubrizgati serum te će tijekom skoka postati nevidljiv.
Time će očekivano izazvati šok i zbunjenost među njemačkim vojnicima koji su pratili njegovo spuštanje, da bi se zahvaljujući nevidljivosti naposljetku našao u Berlinu. Ondje će kontaktirati starog izrađivača lijesova Arnolda Schmidta, koji će mu otkriti da se mora domoći popisa njemačkih i japanskih špijuna u SAD-u. Popis posjeduje upravo Conrad Stauffer, a Franku će u akciji pomoći privlačna Maria Sorenson, njemačka špijunka i Staufferova ljubavnica.
Godine 1943. nominirana za Oscara u kategoriji najboljih vizualnih i zvučnih efekata, za koje su bili zaslužni kasniji dvostruki oskarovac John P. Fulton (Deset zapovjedi Cecila B. DeMillea) (uz nepotpisanu suradnju Rosswella A. Hoffmana, koji je odličnim zvučnim efektima obogatio i hit Šaputanja na jastuku Michaela Gordona) te također oskarovac i česti Hitchcockov suradnik Bernard B. Brown (Saboter, Sjena sumnje), fantastična romantična pustolovina redatelja Edwina L. Marina (vestern Visok u sedlu s Johnom Wayneom) četvrti je nastavak serijala studija Universal o nevidljivom čovjeku.
Film slobodno temeljen na određenim motivima romana Nevidljivi čovjek H.G. Wellsa snimljen je sedam mjeseci nakon japanskog napada na Pearl Harbor i ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, te je posve logično da je i priča ratne tematike nastala na valu probuđenog domoljublja. Štoviše, film i počinje scenama u kojima je prikazano izbijanje rata, nakon čega nevidljivi čovjek smjesta ponudi svoju pomoć State Departmentu. Negativci su također očekivano nacisti i Japanci, a potonje predvodi pomalo karikaturalni lik Barona Ikitoa kojeg vrlo raspoloženo tumači Peter Lorre. Unatoč spomenutoj određenoj karikaturalnosti njegova lika, kojoj pridonose i okrugle naočale, sjajni njemački glumac koji je 1935. prebjegao u SAD svojom energičnom izvedbom s lakoćom krade scene drugim glumcima.
Djelo koje je kakvoćom osjetno superiornije u odnosu na prethodni nastavak serijala Nevidljiva žena, koji je ne osobito uspjela komedija, također sadrži elemente komedije, ali je i znatno ozbiljnije i ambicioznije. Scenarist Curt Siodmak, koji je na špici naveden s amerikaniziranim imenom Curtis, i ovdje se pokazuje kao vrlo vješt autor koji sigurno vodi likove i zbivanja, premda u kontekstu ratne propagande pribjegava i nekim (o)lakim rješenjima. Tako su svi nacisti prikazani kao budalasti i komični, čak i u scenama u kojima muče zarobljenike, a priča povremeno postaje odviše apsurdna i u tom smislu eskapistička.
Edwin L. Marin je tijekom 30-ih i 40-ih godina režirao veliki broj vesterna i pustolovnih te romantičnih komedija, u tim se žanrovima najbolje snalazio, uz poneki izlet u druge žanrove kakav je obiteljska fantazija Božićna priča prema Charlesu Dickensu, pa ne iznenađuje da je humor obilježje i Nevidljivog agenta. Film je isprva najavljivan pod naslovom Nevidljivi špijun, scenaristi i producenti trebali su biti Frank Lloyd, koji je bio i odličan redatelj nagrađen dvama Oscarima, i Jack H. Skirball, koji je iste godine producirao Hitchcockova Sabotera, no kad je on zamijenjen Georgeom Waggnerom projekt je doživio bitne promjene i dobio konačni smjer.
Autor teksta: Josip Grozdanić