The Story of the Last Chrysanthemums
Zangiku monogatari, feature film, romantic drama, Japan, 1939
DIRECTED BY: Kenji Mizoguchi
CAST:
Shōtarō Hanayagi (Kikunosuke Onoue),
Kōkichi Takada (Fukusuke Nakamura),
Gonjurō Kawarazaki (Kikugoro Onoue),
Kakuko Mori (Otoku),
Tokusaburo Arashi (Shikan Nakamura),
Yōko Umemura (Osata),
Benkei Shiganoya
SCRIPT:
Matsutarô Kawaguchi,
Yoshikata Yoda (based on novel by Shôfû Muramatsu)
PHOTOGRAPHY:
Yozô Fuji,
Minoru Miki
MUSIC:
Shirô Fukai
EDITING:
Koshi Kawahigashi
Synopsis:
Japanska prijestolnica Tokio 1885. godine. Mladi i isprva lijeni i neodgovorni glumac Kikunosuke Onoue posvojeni je sin Kikugoroa Onouea, glasovitog glumca u Kabuki teatru, ambiciozan momak koji želi usavršiti svoje glumačko umijeće te se dokazati u ozbiljnim dramskim ulogama. No to mu ne uspijeva jer ne slijedi primjer svog oca koji je darovit i vrlo discipliniran umjetnik. Frustriran izostankom uspjeha, Kikunosuke vođen i ljubavlju prema uslužnoj Otoku, dadilji svog mladog polubrata, odluči napustiti obitelj te se afirmirati kao glumac. Kad Otoku zbog bliskosti s Kikunosukeom dobije otkaz u njegovoj obitelji, doznat će da se on želi oženiti njome te će odlučiti slijediti ga na njegovu putu.
U vrijeme kad je snimao naglašenim humanizmom prožetu Priču posljednje krizanteme, jedno od najuspjelijih i najvažnijih ostvarenja japanske kinematografije uopće, Kenji Mizoguchi je bio na vrhuncu svoje stvaralačke forme. Film koji imponira izuzetno dugim kadrovima gotovo hipnotičke snage i kompozicijama mizanscena nudi oštrouman i dojmljivo estetiziran pogled na položaj žene u Japanu tijekom 19. stoljeća, a temeljen je na istoimenom romanu Shōfua Muramatsua, japanskog književnika pravog imena Muramatsu Giichi, koji je svoja najznačajnija djela napisao tijekom razdoblja Shōwa. Mizoguchijevo djelo bez ijednog krupnog plana i s dosta vožnji kamere snažna je, vrlo emotivna i intrigantna priča koja prikazuje štetne posljedice klasne diskriminacije (ne samo) u japanskom društvu onog vremena, baš kao i drugorazredni socijalni status žena, u tom smislu nudi jasnu kritiku opresije nad ženama i žrtvovanja koje se od njih traži, te predstavlja možda i ključno ostvarenje ranog razdoblja redateljeve karijere.
b/w, 148'