CAST:
Yōko Honna,
Issei Takahashi,
Takashi Tachibana,
Shigeru Muroi,
Shigeru Tsuyuguchi,
Keiju Kobayashi

SCRIPT:
Hayao Miyazaki

PHOTOGRAPHY:
Atsushi Okui

MUSIC:
Yuji Nomi

EDITING:
Takeshi Seyama

Synopsis:

Četrnaestogodišnja Shizuku obožava čitati i sanja o tome da napiše roman. Shizuku primijeti da u obližnjoj knjižnici svaku knjigu prije nje posuđuje tajanstveni Seiji. Prateći uličnu mačku, zaluta u antikvarijat u kojem upoznaje Seijija, dječaka koji sanja o tome da postane majstor za izradu violina. Njihovo prijateljstvo postupno se pretvara u simpatiju, što Shizuku potakne da krene pisati knjigu inspiriranu mačjom figuricom Baronom.
 

Šaptaj srca adaptacija je istoimene mange Aoi Hiiragi, a izdvaja se kao prvi film Studija Ghibli koji nisu režirali ni Miyazaki ni Takahata, već dugogodišnji animator Studija Yoshifumi Kondō. Njegov redateljski stil suptilniji je i prizemniji, s uporištem u svakodnevici te snažnim fokusom na detalje, karakteristične za ghiblijevsku estetiku.

Kondō donosi priču o odrastanju, prvoj ljubavi i snovima o budućnosti realističnim prikazom urbanog života. Jedini momenti sukoba, kao i otklona od realističnog tona pripovijedanja i animacije, introspektivne su naravi. Maštovite sekvence pisanja knjige i samootkrivanja pridonose ritmu i atmosferi filma, kao Shizukine vizualizacije u kojima se manifestiraju kreativni nagon, sumnje i strahovi, pretvarajući unutarnje dvojbe u poetske prizore koji nadopunjuju realistični okvir priče.

Tako se vizualni elementi filma pretežno očituju u svakodnevnom prikazu ulica, školskih učionica i hodnika, polumračnih knjižnica, uskih stubišta i stanova zatrpanih knjigama te malim dnevnim ritualima koji čine ritam odrastanja u uspavanom predgrađu Tokija. Glazbu je skladao Yuji Nomi, čiji suptilni aranžmani kombiniraju klasične i suvremene motive, a najprepoznatljiviji lajtmotiv filma višestruka je varijacija pjesme Take Me Home, Country Roads.

Šaptaj srca nažalost je ostao jedini Kondōv dugometražni film. Njegova prerana i iznenadna smrt duboko je pogodila Miyazakija, koji ga je smatrao svojim nasljednikom. Kao i brojni rani naslovi Takahate i Miyazakija, film je svojedobno imao izniman uspjeh u Japanu, dok je međunarodno ostao relativno nezapažen, pa ga se danas često ističe kao „skriveni dragulj“ Studija Ghibli.

Autor komentara: Tibor Đurđev

color, 111'