Za vrijeme Domovinskog rata, otac i kćer kao prognanici dolaze u Zagreb. Otac se prijavi u vojsku. Pokušava kćerki naći sigurno utočište u Zagrebu dok je on na ratištu…

Nakon debitantskog krimi-trilera Dok nitko ne gleda (1992), Svaki put kad se rastajemo drugi je film koji je Nola napravio u produkciji Hrvatske radio-televizije, koja se radi manjka sredstava za snimanje filmova kriznih 1990-ih aktivno uključila u proizvodnju igranih filmova. Zahvaljujući ovom filmu Lukas Nola je postao jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. mladog hrvatskog filma, sintagme kojom se opisivala nova, talentirana i drugačija generacija hrvatskih redatelja 1990-ih. Iako Svaki put kad se rastajemo, tipično za Nolu, posjeduje nekoliko pomaknutih sporednih likova i situacija, blago stiliziranih zahvaljujući odličnoj fotografiji Tomislava Pintera, radi se o filmu smirenog ugođaja i klasične dramaturgije. Film je nježan i emocionalno vrlo dirljiv, a posebno je hvaljen njegov odmak od propagandnosti i ideologizacije kojom su bili opterećeni prethodni filmovi o Domovinskom ratu. Na Pulskom filmskom festivalu 1995. film je nagrađen Zlatnim arenama za scenarij, fotografiju, kostimografiju i žensku epizodnu ulogu (Nadežda Perišić-Nola). Film je osvojio i nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film godine.