Brazilska provincija Serafim, 19. stoljeće. Novi svećenik, otac Simao Bacamarte, dolazi u primorski gradić kako bi istražio fenomen ludila. Nagovori najmoćniju stanovnicu donu Evaristu da izgradi veliki azil za ljude s psihičkim poteškoćama, no uskoro u tu ustanovu počne smještati sve više stanovnika, smatrajući ih poremećenima. Pri tome nastoji i same ljude uvjeriti u njihovo ludilo…
Vrlo luda ludnica drugi je film Nelsona Pereire dos Santosa, nakon njegova najcjenjenijeg ostvarenja Suhi životi, prikazan u glavnom programu festivala u Cannesu. Riječ je o labavoj adaptaciji priče O Alienista najznačajnijeg brazilskog književnika druge polovice devetnaestoga i početka dvadesetog stoljeća, slavnog samouka Machada de Assisa, prilagodbi kojom je Pereira dos Santos zapravo alegorijski ukazao na karakter brazilskog vojnog režima i društvenog stanja pod njim od kad je 1964. pučem došao na vlast.
Pod udarom vojne hunte našla se i nacionalna kinematografija, društveno-kritički pokret cinema novo postao je nepoželjan, pa se jedan od njegovih prvaka dos Santos iz otvoreno kritičke, realistički modelirane poetike prebacio u druge modele, ovaj put u onaj alegorijske satire. Kritika je hvalila glumačke nastupe Isabel Ribeiro kao done Evariste i Leile Diniz kao Eudoxije, kao i fotografiju i izbor lokacija, poneki i eksperimentalni pristup zvuku (originalna uporaba šumova, za čim je dos Santos znao posegnuti i ranije), ali i kudila alegorijsku razinu - što predvidljivu, što nejasnu metaforiku na račun vojnog režima.
Autor komentara: Damir Radić