ULOGE:
András Szabó (András),
Jolan Fodor (Kata),
Imre Donko (Csotesz),
Istvan Bolla (Balázs),
Ferenc Jánossy (Festőmüvész)

SCENARIJ:
Béla Tarr

FOTOGRAFIJA:
Barna Mihók,
Ferenc Pap

GLAZBA:
András Szabó

MONTAŽA:
Ágnes Hranitzky

Sadržaj:

U mađarskoj provinciji početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, 30-godišnji zgubidan András vrijeme provodi u besciljnim tumaranjima. On je boem koji na svijet i život gleda kroz nerealistične naočale, osoba bez konkretnije životne svrhe ili pravca. On je i prilično neodgovoran momak koji, nakon što bude uhvaćen u ispijanju alkohola s jednim pacijentom psihijatrijske bolnice u kojoj radi kao medicinski brat, dobije otkaz te se bude prisiljen zaposliti kao radnik u tvornici, na poslu koji ga nimalo ne privlači. Jedino u čemu se čini da András uživa jest ispijanje piva sa svojim društvom u jednoj pivnici, te u povremenom sviranju violine u tavernama i klubovima. Među njegovim kolegama glazbenicima je i Balász, kojeg Andrásov stil života i muziciranja asocira na Beethovena, te mu prema velikom glazbeniku dodijeli i nadimak. No András je nekad bio daroviti violinist koji je zbog neodgovornog ponašanja izbačen iz konzervatorija u Debrecinu. András ima i dijete s bivšom djevojkom Annom, kojoj plaća alimentaciju, no to ga neće spriječiti da se oženi radnicom Katom, koju će upoznati u baru i koja je podjednako siromašna i besperspektivna kao i on.

Drugi scenaristički i redateljski projekt u karijeru Béle Tarra, realiziran četiri godine nakon njegova prvijenca Obiteljsko gnijezdo, ujedno je i središnji segment njegove tzv. ´socijalne´ ili ´proleterske trilogije´, koju zaokružuje drama Ljudi iz radničkih baraka iz 1982. godine. Posrijedi je ostvarenje naglašene socijalne tematike i realističnih motivacija, u realizaciji kojeg se Tarr kao i u svom debitantskom djelu oslonio mahom na neprofesionalne glumce te dijelom na metodu direktnog filma, odnosno dokumentarističkog stila cinéma véritéa. Tematizirajući beznađe te egzistencijalnu i duševnu tjeskobu izgubljenog pojedinca bez iluzija, Tarr je kroz priču o protagonistu koji u siromašnoj i besperspektivnoj sredini sa svojim boemskim i romantičarskim pogledom na život nema nikakvih izgleda za uspjeh, provukao niz digresija koje stilskim osloncem na skrivenu kameru i spomenuti cinéma vérité Andrásevu sudbinu dižu na univerzalniju razinu, na razinu mnogih sličnih sudbina mladih ljudi u Mađarskoj onog vremena. Provincija će ostati Tarrova tematska preokupacija i u njegovim sljedećim filmovima, no pritom će se sve više gubiti veza s konkretnom stvarnošću, a provincijska pustara i blato poprimit će estetske i gotovo metafizičke kategorije.

boja, 122'