ULOGE:
Nina Hoss (Barbara),
Ronald Zehrfeld (André Reiser),
Rainer Bock (Klaus Schütz),
Mark Waschke (Jörg),
Jasna Fritzi Bauer (Stella)

SCENARIJ:
Christian Petzold,
Harun Farocki (suradnik)

FOTOGRAFIJA:
Hans Fromm

GLAZBA:
Stefan Will

MONTAŽA:
Bettina Böhler

Sadržaj:

Barbara Wolff je liječnica na pragu srednjih godina koja jednog ljeta početkom 80-ih po kazni stiže u obalni gradić negdje u istočnonjemačkoj provinciji. Ona je strpljiva, čvrsta i odlučna žena koja je odslužila zatvorsku kaznu zbog neke antirežimske djelatnosti, a njezin šef na novom poslu André ujedno je i režimski konfident zadužen za nadzor njezina djelovanja i ponašanja. Njemu je, pak, na određeni način nadređen službenik Stasija Klaus Schütz, grub i strog čovjek koji će Barbaru također držati na oku i čestim pretresima njezina stana. Odnos Barbare i Andréa ubrzo će se početi mijenjati kako oboje budu postajali svjesni međusobne naklonosti, no realizaciji njihove veze ispriječit će se Barbarino ograničeno povjerenje u Andréa i njezina snažna strastvena veza s političkim disidentom s kojim planira skori bijeg na Zapad. Ona će s vremenom uspostaviti prisnije odnose i s dvoje pacijenata, Stasijevom torturom psihofizički izmučenom i trudnom djevojkom Stellom te nesretno zaljubljenim tinejdžerom Mariom koji je bezuspješno pokušao samoubojstvo.

Film za režiju kojeg je suscenarist i redatelj Christian Petzold ovjenčan Srebrnim medvjedom psihološka je egzistencijalna drama gotovo dokumentarističke autentičnosti. Dojmljivu sugestivnost i nerijetko gotovo hipnotičku snagu djela redatelj postiže smirenom i sigurnom režijom, potpunim izostavljanjem glazbe osim one prizorne u nekoliko sekvenci, povremeno gotovo ritmičkom izmjenom krupnih planova, detalja i polutotala, posezanjem za praktički monokromatskom fotografijom u nizu prizora te sjajnim radom s glumcima, osobito s Ninom Hoss, glumicom izražajne fizionomije i prividne tjelesne krhkosti. Posrijedi je svojevrsni film tajne čije konture i nikad sasvim jasnu pozadinu gledatelji postupno odgonetaju zajedno s glavnim sporednim likom. Križanjem pesimizma i optimizma, pa čak i melodrame s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno efektne rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim kretnjama i spuštenim pogledima, te onih socijalnih oličenih u sporednim likovima kao simbolima totalitarne opresije sveprisutnog režima, ili pak kao nevinim žrtvama tog istog režima.

boja, 105'