ULOGE:
Maria Schell (Natalia),
Marcello Mastroianni (Mario),
Jean Marais (stanar),
Marcella Rovena (gazdarica),
Maria Zanoli (domaćica)

SCENARIJ:
Suso Cecchi d'Amico,
Luchino Visconti (prema istoimenoj priči Fjodora Dostojevskog)

FOTOGRAFIJA:
Giuseppe Rotunno

GLAZBA:
Nino Rota

MONTAŽA:
Mario Serandrei

Sadržaj:

Livorno. Mario, usamljeni mladi muškarac, šetajući noću gradom naiđe na psa lutalicu, a onda na mostu susretne uplakanu mladu ženu, Nataliju. I dok je Mario usamljen jer je došljak u novom gradu, Natalia je usamljena jer je uvijek živjela u izolaciji, a ta se usamljenost pojačala od kad se zaljubila u čovjeka koji je otišao prije godinu dana i, iako je to obećao, možda se nikad neće vratiti. No toliko je prisutan u njezinom srcu i mislima da se ona ne može upustiti u vezu s nikim drugim. Sljedeće tri noći Mario se druži s Natalijom i zaljubi u nju…

Riječ je o adaptaciji istoimene priče Fjodora Mihajloviča Dostojevskog iz 1848., prilagodbi iz koje je Visconti izbacio Dostojevskijevu naraciju u prvom licu, te učinio lik Natalije manje nevinom i povremeno izazivačkom i histeričnom. U vrijeme snimanja filma Marcello Mastroianni (Mario) još nije bio internacionalna zvijezda, štoviše nastup u Viscontijevom filmu bio mu je prva značajna glavna uloga, dok se Austrijanka Maria Schell (Natalia) prethodno međunarodno afirmirala u ratnom filmu Posljednji most Helmuta Käutnera iz 1954., austrijsko-jugoslavenskoj koprodukciji nagrađivanoj u Cannesu. Visconti se njome oduševio kao član žirija festivala u Veneciji 1956., gdje je dobila nagradu za najbolju žensku ulogu za nastup u filmu Gervaise René Clémenta, te ju je odlučio angažirati. U to vrijeme najistaknutije (i najstarije) ime u glumačkoj postavi bio je utjelovitelj trećeg člana ljubavnog trokuta, Jean Marais, omiljeni glumac te umjetničko i erotsko nadahnuće Jeana Cocteaua, u čijim se filmovima (Ljepotica i zvijer, Orfej) i proslavio. Zanimljivo je da je Schell, koja prethodno nije znala taj jezik, svoju ulogu u cijelosti odigrala na talijanskom, i da je to učinila toliko dobro da nije bilo potrebe da je nasinkronizira izvorna govornica, kao što je u to doba bio slučaj (u to vrijeme čak su i Talijanku Claudiju Cardinale redovno nasinkroniziravali, pa tako i kod Viscontija u Gepardu, jer je, s obzirom da je rođena i odrasla u Tunisu pod francuskom vlašću, talijanski govorila s jakim francuskim naglaskom, a materinski jezik joj je zapravo bio sicilijanski). Bijele noći bile su, nakon Sensa, još jedan Viscontijev korak u udaljavanju od neorealističke poetike kojom se proslavio, pa je tako film sniman u studiju, a ne na autentičnim lokacijama te je izrazito melodramatičan, odnosno do neke mjere uklapao se u ono što se tada nazivalo neorealizmom duše kao otklonom od izvornog neorealizma usredotočenog na ekonomsko-socijalne uvjete egzistencije. Na festivalu u Veneciji Bijele noći nagrađene su Srebrnim lavom, a pola stoljeća kasnije ugledni američki nezavisni filmaš James Gray snimit će remek-djelo Ljubavnici, labavo naslonjeno na Viscontijevo ostvarenje.

c/b, 97'