ULOGE:
Al Pacino (Carlito),
Sean Penn (Kleinfeld),
Penelope Ann Miller (Gail),
John Leguizamo (Benny Blanco),
Ingrid Rogers (Steffie),
Luis Guzmán (Pachanga),
James Rebhorn (Norwalk)

SCENARIJ:
David Koepp

FOTOGRAFIJA:
Stephen H. Burum

GLAZBA:
Patrick Doyle

MONTAŽA:
Kristina Boden,
Bill Pankow

SCENOGRAFIJA:
Leslie Pope

KOSTIMI:
Aude Bronson-Howard

Sadržaj:

New York, 1975. Gangster Carlito Brigante izlazi iz zatvora odsluživši tri od trideset godina kazne na koju je bio osuđen, zahvaljujući domišljatosti svog odvjetnika i prijatelja Davea Kleinfelda. Carlito se zaklinje da će život nastaviti pošteno, međutim biva uvučen u jednokratno trgovanje drogom svog mladog rođaka koji tom prilikom pogine. Carlito s trideset tisuća dolara, koliko je pripalo sada mrtvom rođaku, kupi pedeset posto udjela u vlasništvu noćnog kluba, s namjerom da vodeći klub uštedi 75 tisuća dolara koji će mu dostajati za ugodnu mirovinu na Karibima. Nada se da će mu društvo tamo praviti njegova bivša djevojka, balerina Gail, s kojom obnavlja vezu. Međutim pritisak na njega počne vršiti Benny Blanco, mladi gangster iz Bronxa usijane glave, koji želi postati Carlitov poslovni partner…
 

Točno deset godina nakon svog prvog gangsterskog filma Lice s ožiljkom, Brian De Palma drugi put se ogledao u (pod)žanru koji je obilježio klasični američki film 1930-ih i 1940-ih. Istina, u međuvremenu je snimio još dva filma koji bi se u širem smislu mogli povezati s gangsterskom podvrstom kriminalističkog žanra, međutim Mudrijaši su ponajprije bili komedija, a Nedodirljivi su imali policijske protagoniste i perspektivu.

Upravo stoga što ga je Carlitov način na prvi pogled previše podsjećao na Lice s ožiljkom (bojao se da će to biti još jedan gangsterski film s hispanofonim, u ovom slučaju portorikanskim akterima i Al Pacinom u glavnoj ulozi), De Palma je bio vrlo skeptičan prema ponudi da ga režira. No nakon što je pročitao scenarij Davida Koeppa (temeljen na romanu After Hours Judga Edwina Torresa, no nazvan Carlito's Way prema prethodnom Torresovom romanu kako bi se izbjeglo da se film zove jednako kao kultno ostvarenje Martina Scorsesea iz 1985.) shvatio je da ga redateljski može oblikovati kao (neo)noir, što ga je posebno privuklo.

Riječ je o jednom od najzrelijih njegovih radova, u velikoj mjeri zahvaljujući odličnom Koeppovom scenariju koji je temeljito pristupio naraciji i karakterima, a posebno su briljirali glumci na čelu s maestralnim Pacinom i još boljim Seanom Pennom; njegova ga je fizička transformacija u ulozi židovskog odvjetnika i najboljeg prijatelja portorikanskog gangstera učinila gotovo neprepoznatljivim, stavivši puni naglasak na njegov turobni karakter (Penn je bio nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg sporednog glumca, a također odlična Penelope Ann Miller kao Gail za najbolju sporednu glumicu).

Odjek u kinima i kritičarske reakcije u vrijeme premijere bili su mlaki, međutim vrijednost filma smjesta je prepoznao čuveni francuski časopis Cahiers du cinéma svrstavši ga na treće mjesto svoje liste filmova godine. S vremenom reputacija Carlitovog načina sve je više rasla i danas se smatra klasikom, što je potvrdila i lista filmova desetljeća spomenutog Cahiers du cinéma, gdje je podijelio prvo mjesto najboljih filmova 1990-ih s Mostovima okruga Madison Clinta Eastwooda i Zbogom jugu, zbogom Hsiao-Hsiena Houa.    

Autor teksta: Damir Radić

boja, 144'