SCENARIJ:
Víctor Erice,
Antonio López García

FOTOGRAFIJA:
Javier Aguirresarobe,
Ángel Luis Fernández,
José Luis López-Linares

GLAZBA:
Pascal Gaigne

MONTAŽA:
Juan Ignacio San Mateo

Sadržaj:

Od rujna do prosinca 1990. godine izuzetno cijenjeni španjolski slikar Antonio López García slikao je stablo dunje koje je sam posadio u vlastitom vrtu. Svake godine dolaskom jeseni to je stablo postajalo obvezni slikarov motiv, a njegov primarni cilj bio je „uhvatiti” i što realističnije prikazati zrake svjetlosti koje se probijaju kroz krošnju i između lišća, prije no što s drveta otpadnu svi plodovi dunje i sve lišće. Nakon što još jednom postavi okvir, rastegne platno i i linijom odredi središte buduće slike, Antonio López García će zaključiti da je najbolje svjetlo koje može iskoristiti ono jutarnje, koje na pravi način u njegovu vrtu traje svega dva sata. No slikar u svom radu ni ove jeseni nema priželjkivani mir, jer ga često prekidaju nenajavljeni posjetioci poput starog prijatelja i također slikara Enriquea Grana, para kineskih umjetnika i rodbine, a slika u okruženju promjena vremenskih prilika te buke koju stvaraju obnova obližnje zgrade i radijske vijesti o Zaljevskom ratu.

Godine 1992. na festivalu u Cannesu ovjenčan Nagradom žirija (ravnopravno s dramom Neovisni život Vitalija Kanevskog) te nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, dokumentarac suscenarista i redatelja Victora Ericea treći je autorov film realiziran u razdoblju od dva desetljeća, nakon njegova najuspjelijeg ostvarenja, fantasy-drame Duh košnice iz 1973., te romantične drame Jug snimljene desetljeće kasnije. U doksu Dunjin cvijet Erice se odmiče od ženske perspektive kojom je u filmu Jug predočena desetljetna povijest protagonističine obitelji definirana očevim suicidom, te bilježeći radnu i životnu svakodnevicu slavnog slikara kreira dokumentaristički esej o umjetničkom stvaralaštvu i njegovoj prirodi, o umjetnikovim htijenjima i ambicijama suočenima sa sviješću o prolaznosti vremena, života i fizičke stvarnosti koja ga okružuje. Djelo polaganog ritma i povremeno pomalo klaustrofobičnog ugođaja obilježeno je humanističkim pristupom na način prispodobiv onome glasovitog iranskog filmaša Abbasa Kiarostamija.

boja, 133'