ULOGE:
Tang Wei Tang Wei (Seo-rae),
Go Kyung-Pyo (Soo-wan),
Park Hae-il (Hae-jun),
Lee Jung-hyun,
Jeong Min Park,
Teo Yoo

SCENARIJ:
Park Chan-wook,
Seo-kyeong Jeong

FOTOGRAFIJA:
Ji-yong Kim

GLAZBA:
Yeong-wook Jo

MONTAŽA:
Sang-beom Kim

Sadržaj:

Elegantni Hae-jun sredovječni je policijski detektiv iz južnokorejskog grada Busana, poslu predan profesionalac oženjen privlačnom Jung-an. Ona radi u maglovitom gradiću Ipou, zbog čega se njih dvoje viđaju rijetko, praktički samo vikendima, te Jung-an suprugu intenzivno predlaže da i on zatraži premještaj u Ipo. Njihova ljubav je snažna i iskrena, ali rijetko imaju seksualne odnose, pa bi Jung-an željela da ljubav vode i u trenucima kad se posvađaju i kad se mrze. No njihov će se odnos početi mijenjati kad Hae-jun preuzme slučaj pogibije muškarca koji je pao pri penjanju na visoku stijenu, ali postoji i mogućnost da je bio gurnut u smrt. Iza poginulog je ostala udovica, kineska imigrantica i medicinska sestra Seo-rae, koja se na iznenađenje Hae-juna i njegovog partnera Soo-wana od samog početka neobično ponaša. Ne samo da se na vijest o suprugovoj pogibiji čini posve ravnodušnom, nego pri razgovoru s njom u policijskoj postaji detektivi primijete i da se zagonetno smješka. Zaintrigiran njezinim ponašanjem, Hae-jun će početi pratiti Seo-rae, čak i noću i na neobičnim mjestima, da bi se to praćenje ubrzo pretvorilo u njegovu opsjednutost mogućom ubojicom. Sve će se dodatno pogoršati kad Hae-jun shvati da se zaljubio u tajanstvenu ženu, što neće promaknuti ni Jung-an, te kad zaključi da ga ona zavodi i da se poigrava njegovim osjećajima.

Prikazana u konkurenciji ovogodišnjeg festivala u Cannesu, na kojem je suscenarist i redatelj Chan-wook Park nagrađen kao najbolji redatelj, izvrsna romantična psihološka krimi-drama Dvostruka prijevara još je jedno autorovo impresivno ostvarenje koje plijeni idejnim i izvedbenim majstorstvom na više razina. Uz Bong Joon Hoa i Chang-dong Leeja svakako najintrigantniji i najzanimljiviji ne samo južnokorejski filmaš danas, nego i jedan od najpotentnijih svjetskih scenarista i redatelja, Chan-wook Park je vrlo inteligentan, promišljen, zreo i mudar autor. On maestralno gradi slojevite likove, njihove kompleksne međuodnose i narativno složene filmske cjeline u kojima do izražaja dolaze njegov naglašeni moralizam, izuzetno spretno baratanje svim žanrovima kao i suptilno prepletanje istih, te učinkovito eksploatiranje tragičnih motiva uz sklonost crnom humoru i poigravanju očekivanjima gledatelja. Vrlo bitna obilježja njegova autorskog rukopisa su i razrada naglašeno negativnih emotivnih stanja protagonista, često ekstremni oblici nasilja predočeni kroz podjednako naglašene stilizacije, uz napomenu da to nasilje nikad ne biva prikazano na glamurozan način. U ovom je filmu naglasak stavljen na prvospomenute značajke autorskog prosedea Chan-wook Parka, od slojevitih likova i njihovih složenih međuodnosa do sjajnog prepletanja žanrova, te dakako i na maestralne i nenametljive stilizacije, dok je ekstremno nasilje potisnuto u tolikoj mjeri da ga uopće nema. Svakako, tu je i crni humor, kao i odmak prema laganoj morbidnosti i groteski, osobito u prikazima žrtava i policijskih razgovora o njima, no naglasak je stavljen na troje središnjih likova, uz postupno prebacivanje fokusa na dva, predodređeno nesretne ljubavnike Hae-juna i Seo-rae. Imponira vještina kojom autor gradi redateljski i vizualno dojmljivu cjelinu skladnog ritma i raskošnog kolorita, oslanjajući se na promišljene montažne rezove i pretapanja, izmjenu krupnih i bližih planova s povremeno začudnim polutotalima i detaljima, izvrsne dijaloge koji se također nerijetko pretapaju te rezultiraju neobičnim igrama riječi, kao i iznimno raspoložene i sugestivne glumačke interpretacije. U djelu koje u zapletu, profiliranju likova i njihovih relacija, brojnim vmotivima i izvedbi općenito mnogo duguje Hitchcockovu remek-djelu Vrtoglavica, vrlo je efektan i način na koji Park i njegova česta suradnica, suscenaristica Seo-kyeong Jeong koju znamo iz filmova Simpatija za gđu Osvetu, Žeđ i Sluškinja, u posljednjem dijelu koriste znane akorde iz Mahlerove 5. simfonije, osobito stavak Adagietto, čime dodatno naglašavaju emotivna stanja likova i dramatičnost, pa i melodramatičnost cjeline.

boja, 138'