ULOGE:
Werner Krauss (dr. Caligari),
Conrad Veidt (Cesare),
Friedrich Feher (Franzis),
Lil Dagover (Jane Olsen),
Hans Heinrich von Twardowski (Alan)

SCENARIJ:
Carl Mayer,
Hans Janowitz

FOTOGRAFIJA:
Willy Hameister

Sadržaj:

Zatvoren u psihijatrijskoj ustanovi, Franzis starijem sugovorniku s kojim sjedi na klupi pripovijeda o tome kako je susreo zagonetnog i zastrašujućeg doktora Caligarija. Prije mnogo godina Franzis je živio u gradu Holstenwallu i bio zaljubljen u djevojku Jane Olsen. Kad ga je jednog dana prijatelj Alan, simpatičan mladić kojem se također sviđala Jane, pozvao da zajedno posjete gradski sajam, obojica su posjetila i točku tajanstvenog dr. Caligarija. On je tada publici predstavio Cesarea, čovjeka koji je patio od mjesečarenja i koji je stalno spavao. Nakon što je Caligari ustvrdio da Cesare može točno odgovoriti na bilo koje pitanje iz publike, Alan ga je upitao koliko će dugo još živjeti, na što mu je Cesare odgovorio da će umrijeti sutra. Zgroženi Franzis i Alan na to su napustili sajam, da bi Alan sutradan uistinu bio ubijen u svojoj kući. Franzis je na to počeo istraživati sumnjivog Caligarija, da bi otkrio da je Cesare opasan ubojica te da je Caligari upravitelj psihijatrijske bolnice koji je lažno ime uzeo prema znanstveniku iz 18. stoljeća koji je proučavao mjesečarenje.

Fascinantna horor-fantazija redatelja Roberta Wienea (Raskoljnikov, Orlacove ruke, Ultimatum), za koju su scenarij napisali Carl Mayer (Posljednji čovjek F. W. Murnaua) i Hans Janowitz, temeljno je ostvarenje njemačkog ekspresionizma, ujedno i prvi film u ondašnjoj distribuciji koncipiran kao radikalno modernističko djelo i jedinstvena cjelina u kojoj su skladno objedinjene sve izvedbene sastavnice. Riječ je o stilski ujednačenoj cjelini koja predstavlja raskid s dotadašnjim naturalizmom u postuliranju likova i njihove motivacije, u kojoj se gluma, scenografija i vizualni prosede vrlo promišljeno prožimaju, proširuju i nadopunjavaju, tvoreći iznimno snažno i originalno djelo koje imponira i korištenjem slikarskih postupaka, baš kao i kubističkim dizajnom nakrcanom izduženim sjenama te nadrealnim i šiljatim scenografskim površinama. U svojoj glasovitoj studiji Od Caligarija do Hitlera, filmski kritičar i teoretičar Siegfried Kracauer je, krenuvši upravo od Kabineta doktora Caligarija, preko Umorne smrti Fritza Langa i Murnauova Nosferatua, prvi elaboriranije interpretirao filmske naslove kroz prizmu njihova kulturološkog utjecaja, u konkretnom slučaju kroz isticanje totalitarnih strujanja u tadašnjem njemačkom društvu. Pritom je možda najznakovitije njegovo bavljenje filmom upravo Wieneovim filmom, antologijskim djelom na kojem je, uz naslove Ubojica M i Metropolis Fritza Langa te Plavi anđeo Josefa von Sternberga, temeljio svoju tada revolucionarnu i osporavanu tezu da film kao popularna umjetnost bitno utječe na kolektivne želje i podsvjesne motivacije članova jedne društvene zajednice. Uz spomenuta scenografska rješenja, koja dodatno naglašavaju paranoidno ozračje i uznemirujuću estetiku djela, Kracauer je u izmjenama prvotnog scenarija, u kojem je sretan završetak s hvatanjem dr. Caligarija naknadno zamijenjen sugeriranim zaključkom da je sve plod mašte mentalnog bolesnika, iščitao onodobno turobno mentalno stanje nacije. Naime, prema njegovom su mišljenju upravo te izmjene simbolizirale uzmak ´normalnosti´, racionalizma, ljubavi i plemenitosti pred tiranijom, zločinom i destrukcijom, svojevrsno zatvaranje njemačkog društva poslije Prvog svjetskog rata te stvaranje klime u kojoj će revolucionarni nagoni i težnje za promjenom na bolje biti potisnute u sferu (pod)svijesti, dok je pobjeda dr. Caligarija jasno navijestila dolazak Hitlera. Štoviše, u toj je pobjedi Kracauer pročitao jasan (podsvjesni) društveni strah od kaosa i želju za očuvanjem reda, makar taj red kao posljedice imao vladavinu totalitarizma i dugoročni poraz naprednih i pozitivnih društvenih snaga.

nijemi, c/b, 77'