ULOGE:
Jeff Bridges (Jack),
Robin Williams (Parry),
Mercedes Ruehl (Napolitano),
Amanda Plummer (Lydia Sinclair),
David Hyde Pierce (Lou Rosen)

SCENARIJ:
Richard LaGravenese

FOTOGRAFIJA:
Roger Pratt

GLAZBA:
George Fenton

MONTAŽA:
Lesley Walker

Sadržaj:

Jack Lucas je nekad bio poznati radijski DJ i vodio je popularnu vlastitu emisiju. Međutim, jednom prilikom ga je u emisiju nazvao slušatelj psihopat, kojeg je Jack nepromišljenim komentarom ponukao da ubije nekoliko ljudi. To ga je praktički dotuklo, odao se alkoholu i pao u tešku depresiju, da bi se naposljetku posve povukao iz javnog života. Tri godine nakon tragičnih događaja zamalo je i sam nastradao, jer ga je napala skupina sitnih kriminalaca. U pomoć mu je priskočio Parry, dobrodušni i ekscentrični beskućnik za kojeg se ubrzo ispostavilo da je nekadašnji profesor. Parry je nekoć vodio normalan život, ali ga je tragičan gubitak supruge koja je ubijena u besmislenom napadu pretvorio u mentalno nestabilnu osobu i gotovo skitnicu. Kad se on i Jack počnu upoznavati, pokazat će se da je Parryjevu suprugu ubio upravo onaj psihopat koji je upropastio i Jackov život. Da bi mu se odužio za pomoć, Jack Parryju ponudi nešto novca, no ovaj to odlučno odbije. Njega ne zanima ništa drugo osim pronalaska Svetog Grala i upoznavanja izuzetno privlačne neznanke Lydije Sinclair. Parry će tako upravo u Jacku dobiti suputnika u traganju za Svetim Gralom i atraktivnom neznankom.

Godine 1991. na festivalu u Veneciji nagrađena Srebrnim lavom za režiju, kojeg je Terry Gilliam osvojio ravnopravno s redateljima Yimouom Zhangom za romantičnu dramu Podignite crvenu svjetiljku i Philippeom Garrelom za dramu Ne čujem gitaru, također u Veneciji ovjenčana i Malim Zlatnim lavom te nagradom Pasinetti, humorna egzistencijalna drama s elementima fantazije koja je sljedeće 1992. godine od pet nominacija za Oscara osvojila onog za najbolju glumicu Mercedes Ruehl, koja je iste godine od pet nominacija za Zlatni globus potvrdila one za najuspjelije uloge Robina Williamsa i opet Mercedes Ruehl, te koja je također 1992. nominirana za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u kategorijama najbolje glumice (Amanda Plummer) i izvornog scenarija kojeg je napisao Richard LaGravenese, ubraja se ne samo među najpopularnije Gilliamove filmove, nego i među najveće hitove s početka 90-ih. Suštinski je posrijedi suvremena bajka u kojoj autori, slijedeći naizgled psihički nestabilnog čovjeka u njegovoj potrazi za Svetim gralom, zapravo elaboriraju koliko je tanka granica između zdravorazumskog rasuđivanja i formalne mentalne hendikepiranosti. Prema autorima, ne samo članu legendarne komičarske skupine Monty Python Terryju Gilliamu nego i hvaljenom i nagrađivanom Richardu LaGraveneseu, među ostalim autoru predloška za Eastwoodove Mostove okruga Madison, upravo na toj tankoj granici mogu se pronaći utjeha i razlozi za život. Djelo koje je Gilliam odlučio režirati jer ga je zamorila realizacija visokobudžetnih filmova kakav je bio njegov prethodni projekt Pustolovine baruna Münchausena, prvo je njegovo ostvarenje tijekom rada na kojem nije sudjelovao u pisanju scenarija te u glumačkoj postavi kojeg nema nijednog pajtonovca. Na simboličkoj razini redatelj je i ovdje u potrazi za Svetim Gralom, za kojim je tragao i 16 godina ranije u filmu Monty Python i Sveti Gral, a on i scenarist sjajno, nadahnuto, energično i s mnogo humora levitiraju na razmeđu dvaju svjetova, onog realnog i racionalnog i onog nadrealnog, emotivnog i intuitivnog. Sigurno i vrlo sugestivno režirano djelo nose odlični nastupi čitave glumačke postave predvođene kasnijim oskarovcima Jeffom Bridgesom i Robinom Williamsom.

boja, 137'