ULOGE:
Dušan Janičijević,
Branko Đurić,
Dijana Zulim,
Marina Nemet,
Jadranka Stilin

SCENARIJ:
Ivan Martinac

FOTOGRAFIJA:
Andrija Pivčević

GLAZBA:
Mirko Krstičević

MONTAŽA:
Ivan Martinac

Sadržaj:

Arheolog se vraća s iskopina u Kataloniji kući u Split, gdje nakon stanovita vremena počini samoubojstvo. Njegov prijatelj sudac pronađe audio kazetu sa snimljenim arheologovim zapisom, pomoću koje pokušava odgonetnuti razloge za samoubojstvo...

Komentar filma:
Kuća na pijesku, jedini dugometražni (i k tomu igrani) film Ivana Martinca krunsko je ostvarenje redateljeva opusa budući da je to u formalnom pogledu suma strukturalističkih nastojanja iz njegovih eksperimentalnih filmova. U fabularnom pogledu uzoran predstavnik tad još mladog "žanra" europskog "art filma" (nastala nakon okončanja filmskog modernizma, kao svojevrsno potonuće tipičnih formi i tema visokoga modernizma, napose trolista Antonioni-Bergman-Fellini, u svojevrsni žanrovski obrazac art filma), film prati osamljena, otuđena pojedinca u obezljuđenu gradu (što je naglašeno frapantnim raskorakom antičkih veduta Splita i protagonistovih snova s jedne strane i betoniziranog, modernog Splita, u kojem je metaforička naslovna "kuća na pijesku" zapravo stan u neuglednoj kući na autobusnom kolodvoru, s druge strane), tematizirajući korpus osjećaja koji je Michelangelo Antonioni odredio kao "bolest osjećaja" što zahvaća osamljena, moderna intelektualca. Sama je forma pritom upravo antonionijevska – film je građen kao svojevrstan film detekcije (protagonistov prijatelj pokušava prodrijeti u misterij prijateljeve smrti, a time i života), pri čemu je temeljna tajna – i sama trauma u srži jednog modernog života – nedokučiva, pa će shodno tomu ostati nečujna na oporučnoj snimci s kazete, prekrivena banalnim, slučajnim razgovorom. No, treći sloj filma, onaj navlastito Martinčev, ono je što film čini, po mišljenju filmologa Sergia Grmeka, možda najvažnijim hrvatskim igranim filmom svih vremena, kao i filmom koji je u vrijeme nastanka mogao biti formalno nerazumljiv, dočim se danas lako raspoznaje kao primjer tzv. slow cinema dva desetljeća prije nastanka toga trenda u art filmu. Riječ je o samom Martinčevu režijskom postupku, koji je upravo svojevrstan dugometražni film fiksacije ili pak strukturalni film: cjelina dugometražnog filma konstruirana kao fragmentirana enigma u koju kamera, u repetitivnim prizorima koji sami sebe ispražnjuju od značenja, dok ne postanu trajanje vremena samo, uporno pokušava penetrirati, prodrijeti, kao da će sama dokučiti egzistencijalnu tajnu. Tomu su ponajbolji dokaz kadar samoubojstva, koji se odvija u off-u dok kamera prodire duboko u sliku koja reprezentira supružničku ljubav, kao i opetovani kadrovi u kojima kamera zumira i prodire u sliku djeteta na zidu. Trauma, smrt osjećaja i kraj ljubavi, može filmom biti naznačena, ali ne i predočena. (Tomislav Šakić)

Projekt digitalizacije i restauracije filma realizirao je Kino klub Split u suradnji s Ivanom Vukovićem, KLIK Filmom, Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatskim filmskim savezom, a realizaciji projekta doprinijeli su brojni stručni suradnici, među kojima treba istaknuti Andriju Pivčevića, snimatelja filma. Projekt je financijski podržan od strane Hrvatskog audiovizualnog centra. 

boja, 35mm, restaurirano, 84'