ULOGE:
Tatsuya Nakadai (Kaji),
Michiyo Aratama (Michiko),
Chikage Awashima (Tôfuku Kin),
Ineko Arima (Shunran Yô),
Keiji Sada (Kageyama)

SCENARIJ:
Zenzô Matsuyama,
Masaki Kobayashi (prema romanu Jumpeija Gomikawe)

FOTOGRAFIJA:
Yoshio Miyajima

GLAZBA:
Chûji Kinoshita

MONTAŽA:
Keiichi Uraoka

Sadržaj:

U predvečerje Drugog svjetskog rata, mladi japanski pacifist i humanist Kaji sa suprugom Michiko seli se u Mandžuriju, kojom upravljaju Japan i Kwantuška armija, dok je formalno na vlasti car Pu Yi. Kaji ondje u mjestu Loh Hu Liong treba preuzeti dužnost nadzornika u rudniku željeza, jer vjeruje da bi tako mogao izbjeći poziv u vojnu službu. Njegov najbliži suradnik u rudniku je sredovječni Okishima, a u paru s njim Koji će postupno početi uvoditi bolji tretman radnika, čime će se poboljšati i njihova produktivnost. A kad pripadnici japanske carske vojske u rudnik dovedu 600 kineskih ratnih zarobljenika, Kaji će s njihovim vođama započeti pregovore o potrebi da sami nadziru svoje drugove. No takvim će pristupom isprovocirati korumpirane predstavnike sustava, te će jedan od njih, predradnik Furuya, skovati plan da uz pomoć naivnog Chena isključi napajanje električnom energijom, što bi zatočenim Kinezima pružilo priliku za bijeg. Naposljetku će sedmorica zarobljenika biti lažno optuženi za pokušaj bijega, što će zapovjednika carske vojske isprovocirati do erupcije bestijalne okrutnosti.

Godine 1960. ovjenčana dvjema nagradama na festivalu u Veneciji, ratna drama suscenarista i redatelja Masakija Kobayashija (Mladost mojih sinova, Soba debelih zidova, Harakiri, Strašne priče, Pobuna) prvi je nastavak trilogije naslovljene Ljudsko stanje, temeljene na istoimenom šestodijelnom romanu japanskog prozaika Junpeija Gomikawe, ujedno i njegovom kapitalnom i najpoznatijem ostvarenju. Nekadašnji student filozofije i književnosti intenzivno privučen orijentalnom umjetnošću, Kobayashi je i sam 1942. godine bio unovačen i poslan na bojište u Mandžuriji, gdje se okrutnosti vojničkog sustava suprotstavio pružanjem pasivnog otpora i odbijanjem časničkog čina, da bi nakon sloma Japana godinu dana proveo u zarobljeničkom logoru na Okinawi. Dvije godine nakon što je 1957. u filmu Crna rijeka podignuo glas protiv korupcije u američkim vojnim bazama, koje su postale leglo prostitucije, kocke i kriminala, Kobayashi se s glavnim glumcem u tom filmu, mladim Tatsuyom Nakadaijem, upustio u iznimno zahtjevan pothvat ekranizacije Gomikawine većinom autobiografske romaneskne heksalogije, koju će pretočiti u tri trosatna filma. Riječ je o u svakom segmentu impresivnoj antiratnoj freski u kojoj gotovo svaka scena posjeduje uvjerljivu epsku težinu, dok autor pritom nikad ne zalazi u područje pretjerane artificijelnosti ili patetike. Kobayashi je u Gomikawinoj prozi prepoznao brojne motive i zbivanja kojima je i sam svjedočio na bojištu, a bitan motiv u odluci o njezinoj adaptaciji bila je njegova želja da se simbolički razračuna s vlastitom prošlošću. Proturatna filmska freska realizirana je uz velike poteškoće i djelomično u neovisnoj produkciji.

c/b, 208'