ULOGE:
Jean Börlin,
Inge Frïss,
Francis Picabia,
Marcel Duchamp,
Man Ray

SCENARIJ:
Francis Picabia,
René Clair

FOTOGRAFIJA:
Jimmy Berliet

GLAZBA:
Erik Satie

Sadržaj:

Na krovu pariške zgrade top se pokreće naprijed-nazad. U kadar u slow-motionu uskaču dvojica muškaraca i počnu skakati gore-dolje. Raspravljaju o topu i nakon što pomirišu njegovu kuglu ubace je u cijev, a onda skačući gore-dolje odskakuću iz kadra. Topovska kugla polako izlazi iz cijevi, ravno prema objektivu kamere. Slijede kadrovi raznovrsnog sadržaja, među njima i onaj s balerinom snimanom iz ekstremnog donjeg rakursa kroz stakleni pod. Potom na vrhu krova dvojica muškaraca igraju šah dok ih netko ne polije vodom…
 

Međučin je jedan od najpoznatijih i najvirtuoznijih eksperimentalnih filmova iz doba takozvanih povijesnih avangardi – smatra se ključnim primjerkom dadaističkog filmovanja i jednim od kreativnih vrhunaca dadaističke umjetnosti općenito. Snimljen je radi prikazivanja neposredno prije i za stanki izvedbe baleta Prekinuta predstava baletne skupine Ballets Suédois u pariškom kazalištu Théâtre des Champs-Elysées, predstave temeljene na tekstu i scenografiji istaknutog avangardista Francisa Picabije. Picabia je i autor scenarija te scenografije Međučina, a i za balet i za film glazbu je skladao slavni Eric Satie koji, zajedno s  Picabijom, Man Rayom, Marcelom Duchampom i nizom drugih, internacionalno ne toliko slavnih avangardnih umjetnika, u filmu i glumi.

Za režiju filma angažiran je tada 26-godišnji René Clair (najmlađi član filmske ekipe), koji je prethodno režirao samo jedan naslov, Pariz spava. Claire se pokazao odličnim izborom, mada tada naravno još nitko nije mogao znati da će postati klasik francuske kinematografije s izuzetno uspješnim izletom u britanski i hollywoodski studijski sistem (Duh putuje na zapad, Oženih se vješticom). U Međučinu je u vatrometnom ritmu koristio inventivne stilske postupke, od usporenih, ubrzanih i obrnutih pokreta, preko skokovitih rezova, stop motion animacije, pretapanja, do ekstremnih kutova snimanja i višestrukih ekspozicija, polučivši reprezentativno avangardističko ostvarenje najviše umjetničke kvalitete, presudno obilježeno dadaističkom sklonošću paradoksu, apsurdu, de(kon)strukciji i, iznad svega, nesputanom urnebesnom humoru.

Autor komentara: Damir Radić

c/b, 22'