ULOGE:
Einar Sissener (Tore Braaten),
Tove Tellback (Berit Glomgaarden),
Stub Wiberg (Ola Glomgaarden),
Harald Stormoen (Jakob Braaten),
Alfhild Stormoen (Kari Braaten),
Oscar Larsen (Berger Haugsett)

SCENARIJ:
Carl Theodor Dreyer (prema romanu Jacoba Brede Bulla)

FOTOGRAFIJA:
Einar Olsen

MONTAŽA:
Carl Theodor Dreyer

Sadržaj:

U jednom selu u Norveškoj krajem 19. stoljeća, sredovječni seljak Bauer Braaten suočava se s činjenicom da mu obiteljsko imanje polako propada zbog njegove neimaštine. Zbog siromaštva osobito pati njegov sin Torre, mladić snažno zaljubljen u privlačnu Berit Glomgaarden, kći bogatog seljaka Ole kojoj otac ne dopušta vezu s nekim tko ne bi bio njezina ranga. Štoviše, Berit je već obećana bogatom Gjermundu Haugsettu, od Torrea nešto starijem mladiću iz također bogate obitelji do kojeg djevojci međutim nije stalo. Stoga se ona, da bi izbjegla sudbinu i ušla u brak bez ljubavi, odluči suprotstaviti ocu te se umjesto za Gjermunda uda za Torrea i preseli na njegovo imanje. No nevoljama tu nije kraj, jer bi događaji koji slijede mogli dovesti i do tragedije.

Drama scenarista i redatelja Carla Theodora Dreyera (Stradanje Ivane Orleanske, Dan gnjeva, Vampir) adaptacija je romana Glomdalsbruden (Nevjesta iz Glomdala) i Eline Vangen norveškog književnika Jacoba Brede Bulla, koje je u scenarij pretočio sam redatelj. Dreyer je film snimio za vrijeme boravka u Norveškoj tijekom ljeta 1925. godine, nakon što je propao njegov izvorni projekt na kojem je radio za producentsku tvrtku Victoria Film, a riječ je bila o adaptaciji kazališnog komada En Fallit norveškog dramatičara Bjørnstjernea Bjørnsona. Suočen sa skraćenim rokovima produkcije i priprema, Dreyer je odlučio Nevjestu iz Glomdala snimiti bez scenarija, što je za njega bilo izuzetno neobično, no smatrao je da je posrijedi mnogo manje zahtjevan pastoralni predložak s jednostavnijom pričom i likovima. Iako je scene tako improvizirao tijekom snimanja, i ovom se prilikom iskazao vještim korištenjem lokacija kao i autentičnim prikazom onodobnog seoskog života, zbog čega je film zasebno hvaljen. Osobito se izdvaja dramatična završna sekvenca s odvezanim čamcima, koju je Dreyer režirao nadahnut romantičnom dramom Put prema istoku (Way Down East) Davida Warka Griffitha iz 1920. godine. Čitav je film tako plod improvizacije, a osim Griffithove redateljske vještine, stila i estetike, kao i glumačkih doprinosa postave u kojoj su redom kazališni glumci, za uspjeh djela zaslužan je i snimatelj Einar Olsen.

c/b, 115'