ULOGE:
Marina Vlady,
Lili Monori,
Éva Szabó,
Jan Nowicki,
András Szigeti,
Zsuzsa Czinkóczi,
Judit Meszléry,
Miklós Tolnay

SCENARIJ:
Ildikó Kórody,
József Balázs,
Géza Bereményi,
Márta Mészáros

FOTOGRAFIJA:
János Kende

GLAZBA:
György Kovács

MONTAŽA:
Éva Kármentõ

SCENOGRAFIJA:
Ferenc Schöffer

KOSTIMI:
Ildikó Szabó

Sadržaj:

Privlačna Mária žena je srednjih godina, voditeljica mađarskog hostela u kojem su smještene radnice. Ona je udana za čovjeka koji uskoro kreće na jednogodišnju ekspediciju u Mongoliju, u koju će putovati transsibirskom željeznicom, a ta činjenica joj je prilično neobična. U braku koji traje već dva desetljeća i u kojim imaju nekoliko djece, Mária je od supruga bila odvojena svega par dana, pa je skora dugotrajna razdvojenost čini prilično nemirnom. Da sve bude gore, u posljednje vrijeme postala je svjesna biološkog sata koji joj neumitno otkucava, kao i promjena koje primjećuje na svom tijelu, a odnedavno ju sve više zaokuplja i vlastita smrtnost, o kojoj nerado razmišlja.

Među ženama koje su smještene u njezinu hostelu je i mlada Juli, samostalna i energična krojačica udana za inteligentnog, ali agresivnog alkoholičara Bodnára s kojim ima kći Zsuzsi. Juli prema suprugu već dulje vrijeme ne osjeća ono što je osjećala nekad, jer je on konzervativan muškarac koji je s vremenom postao emotivno distanciran i koji je sve skloniji nasilnim ispadima. Kad staložena i racionalna Mária upozna temperamentnu i impulzivnu Juli, među njima će se, unatoč međusobnim razlikama, početi razvijati neobično prijateljstvo. Ono će im vrlo brzo postati glavni oslonac u suočavanju sa životnim bitkama i nevoljama koje ih očekuju.

 

Drama suscenaristice i redateljice Márte Mészáros intimističko je ostvarenje intrigantnog socijalnog konteksta, studija odnosa dviju žena koja je osovljena oko snažnih i slojevitih karaktera. Riječ je o ostvarenju koje tematizira odnos među generacijama, dijelom i sukob među njima, kao i sukobe životnih stavova i vrijednosti predočenih iz ženskih perspektiva. S jedne strane je energična mladost koja teži za emancipacijom i spremna je riskirati mnogošto da bi to i ostvarila, a s druge srednja dob uljuljkana u monotoniju prividno sretnog braka, ali nesvjesna onog u što se taj brak pretvorio. Dok je mladost prkosna, ali ne i artikulirana u dovoljnoj mjeri da bi taj prkos znala kanalizirati i učinkovito iskoristiti, srednja dob je smirena, ali nedovoljno osviještena da bi shvatila da je samoodređenje i samoostvarenje upravo ono što joj nedostaje.

Izuzetno je sugestivna scena koja se odigrava između Juli i Márijina hladnog i tradicionalizmu predanog supruga, u kojoj se otvorenost i čvrsta uvjerenja mlade žene susreću s arogancijom, samozadovoljstvom i jasnim neprijateljskim gardom. Likovi Márte Mészáros i ovdje su osobe koje na površini i prema vani odražavaju smirenost, dok u njima kuha ponekad i toliko da su spremne eksplodirati u vatrometima snažnih emocija.

Adaptirajući scenarij na kojem je radila s Józsefom Balázsom, Gézom Bereményijem i Ildikó Kórody, redateljica priči i likovima pristupa s uobičajenom mješavinom određene distanciranosti uz istodobnu naklonost i angažiranost. Likovi su živi, zaokruženi i stvarni, režija je vrlo sigurna i sugestivna, fotografija Jánosa Kendea, čestog suradnika Márte Mészáros, uobičajeno je dojmljiva, a glumačka postava je izuzetno raspoložena i uvjerljiva, što i ne čudi jer su uloge i pisane upravo za konkretne glumice i glumce.

Osobito valja izdvojiti uglednu francusku glumicu Marinu Vlady (Ponoćna zvona Orsona Wellesa), koja je za ulogu u humornoj drami Bračna postelja Marca Ferrerija 1963. godine nagrađena u Cannesu, a 1967. je glumila u žanrovski srodnom djelu Dvije ili tri stvari koje znam o njoj Jeana-Luca Godarda, te izvrsnu Lili Monori, koja je u liku Juli suštinski nastavila i razvila svoju ulogu iz autoričina prethodnog filma Devet mjeseci, realiziranog godinu ranije. Ovo je jedini film u kojem je Marina Vlady nastupila zajedno sa svojim tadašnjim suprugom, velikim ruskim pjesnikom, ali i kazališnim i filmskim glumcem Vladimirom Visockim.

Autor teksta: Josip Grozdanić

boja, 100'