ULOGE:
Karen Black (Fran),
Bruce Dern (George Lumley),
Barbara Harris (Blanche Tyler),
William Devane (Arthur Adamson),
Ed Lauter (Maloney),
Cathleen Nesbitt (Julia Rainbird)

SCENARIJ:
Ernest Lehman (prema romanu Victora Canninga)

FOTOGRAFIJA:
Leonard J. South

GLAZBA:
John Williams

MONTAŽA:
J. Terry Williams

Sadržaj:

Imućna udovica Julia Rainbird žena je u godinama koja u cilju pronalaska svog nećaka, jedinog živućeg nasljednika iznimno bogate obitelji Rainbird, odluči angažirati medija. Naime, Julijina nećaka je obitelj zbog velikog skandala prije mnogo godina dala na usvajanje, a sad se, nedugo nakon smrti njegove majke, čini da je nećak u međuvremenu preminuo. Ipak, postoji mogućnost da je njegova smrt inscenirana, kako u javnost ne bi dospjela izuzetno neugodna činjenica da je on ubio posvojitelje. Kako god bilo, gospođu Rainbird grize savjest, te bi se pod stare dane željela iskupiti za obiteljske grijehe iz prošlosti. A medij kojeg će ona angažirati je atraktivna i temperamentna Blanche Tyler, zapravo lažna vidovnjakinja i sitna prevarantica koja će u paru sa svojim dečkom Georgeom Lumleyjem u svemu nanjušiti odličnu priliku za dobru zaradu. Nakon što otkrije da je dječak posvojen pod imenom Edward Shoebridge, George će uspjeti ući u trag Josephu Maloneyju, čovjeku koji je račun za Edwardovu nadgrobnu ploču platio godinama poslije njegove navodne smrti. No to je tek početak otkrivanja složene spletke koja će Blanche i Georgea dovesti na trag Arthura Adamsona, uspješnog draguljara iz San Francisca koji bi mogao biti Edward, i njegove djevojke Fran, para koji se bavi otmicama bogataša i društveno uglednih osoba.

Godine 1977. nominirana za Zlatni globus u kategoriji najbolje glumice, uistinu izvrsne Barbare Harris koja je sjajnu ulogu ostvarila i u kultnoj humornoj glazbenoj drami Nashville Roberta Altmana, zabavna i duhovito pomaknuta humorna krimi-drama Obiteljska zavjera Alfreda Hitchcocka adaptacija je romana The Rainbird Pattern britanskog književnika Victora Canninga. Roman koji je kod nas također pod naslovom Obiteljska zavjera početkom 80-ih godina prošlog stoljeća objavljen u Vjesnikovoj ediciji kriminalističkih romana Trag, u scenarij je dosta umješno pretočio pet puta za Oscara nominirani Ernest Lehman, jedan od komercijalno i kritičarski najuspješnijih scenarista u povijesti Hollywooda prema čijim su predlošcima među ostalim snimljena i remek-djela Priča sa zapadne strane Jeromea Robbinsa i Roberta Wisea, Tko se boji Virginije Woolf? Mikea Nicholsa te upravo Hitchcockov Sjever – sjeverozapad. Iako je Lehman želio priču filma usmjeriti u pravcu tamnijih i dramatičnijih tonova, a time i veće ozbiljnosti, što bi bilo u skladu s ugođajem Canningova romana, Hitchcock je inzistirao na izraženijoj neformalnosti i komičnosti. Riječ je o posljednjem ostvarenju u karijeri velikog redatelja, o dinamičnom trileru u koji su vješto umetnuti elementi komedije, o uzbudljivom, duhovitom i sjajno režiranom djelu u kojem se jasno vidi autorski potpis majstora. Filmsku glazbu skladao je glasoviti John Williams, petorostruki oskarovac kojeg je Hitchcocku preporučio šef glazbenog odjela studija Universal Harry Garfield, a nakon što je Williams godinu ranije za Spielbergove Ralje skladao impresivnu glazbu za koju će osvojiti drugog Oscara. „Volio bih da nisam morao snimati filmove. Kada bih prošao kroz scenarij i na papiru zamislio filmsku cjelinu, za mene je kreativni dio posla bio gotov. Sve ostalo bilo je tek dosada.” - riječi su kojima je Hitchcock cinično opisao svoj „posao”. Možda se on na setovima uistinu dosađivao, u što je vrlo teško povjerovati, no gledateljima je ostavio zasigurno neke od najdojmljivijih, najstrašnijih, najsubverzivnijih, najuzbudljivijih i najzabavnijih trenutaka u povijesti sedme umjetnosti.

boja, 120'