ULOGE:
Ivana Baquero (Ofelia),
Sergi López (Vidal),
Maribel Verdú (Mercedes),
Doug Jones (Pan / blijedi čovjek),
Ariadna Gil (Carmen),
Álex Angulo (doktor Ferreiro)

SCENARIJ:
Guillermo del Toro

FOTOGRAFIJA:
Guillermo Navarro

GLAZBA:
Javier Navarrete

MONTAŽA:
Bernat Vilaplana

Sadržaj:

Španjolska 1944., izolirano brdsko-šumsko područje. Jedanaestogodišnja djevojčica Ofelia dolazi s trudnom majkom Carmen kapetanu Vidalu, svom sadističkom očuhu, uvjerenom frankistu koji zapovijeda jedinicom što čisti teren od zaostalih republikanskih gerilaca. Okružena užasom nemilosrdnog očuhovog obračuna s vojno-političkim protivnicima i njegova tretmana svoje supruge, djevojčičine majke, kao pukog sredstva za rađanje muškog nasljednika, Ofelia utočište pronalazi u svijetu realizirane mašte. Spušta se u podzemlje gdje je onostrana bića tretiraju kao princezu povratnicu koja se mora podvrći raznim iskušenjima kako bi ponovo zadobila svoj plemeniti status i pronašla kraljevskog oca. Saveznicu u nadzemnom svijetu djevojčica pronalazi u domaćici Mercedes, koja održava vezu s republikanskim gerilcima…

Nastavljajući se na svoj raniji film Đavolja kralježnica iz 2001., koji je bio smješten u završnu, 1939. godinu Španjolskog građanskog rata i u središtu imao desetogodišnjeg dječaka suočenog s uznemirujućim ovostranim i onostranim iskustvima u izoliranom sirotištu, jedan od velike trojice suvremenih meksičkih sineasta, Guillermo del Toro (druga dvojica su Alfonso Cuaron i Alejandro Gonzales Iñarritu), polučio je jedan od vrhunaca svojega opusa, Panov labirint. Sam autor je ta dva filma označio kao „brata i sestru“ (Đavolja kralježnica je 'bratski film' jer joj je dječak u središtu, a Panov labirint 'sestrinski' jer je protagonistica djevojčica), dakle kao najbliže srodnike, ali potonji je na međunarodnoj sceni bio daleko uspješniji – bio je nominiran za Zlatnu palmu i šest Oscara (među ostalim i za najbolji originalni scenarij te najbolji film na stranom jeziku), a dobio je tri: za najbolju fotografiju, scenografiju i masku. Dobio je i sedam Goya (španjolska inačica Oscara), uključujući one za najbolji originalni scenarij, fotografiju i novu glumicu (Ivana Baquero kao Ofelia) te devet Ariela (meksička verzija Oscara), uključujući one za najbolji film, režiju, glavnu glumicu (Maribel Verdú), fotografiju i scenografiju, a u pravoj poplavi raznih svjetskih priznanja istaknimo i nominaciju za Zlatni globus u kategoriji filma na stranom jeziku. Panov labirint je do tad neviđenom prirodnošću spojio dva različita svijeta – nadzemni (zbiljski, povijesni, eksplicitno politički) i podzemni (bajkovit, fantazmagoričan, eksplicitno metaforičan), pri čemu oba funkcioniraju kao objektivna zbilja. Ili riječima Damira Radića: „Naime, koliko god je podzemni svijet junakinjina mentalna projekcija, on nije samo to. Jer film paralelno otvaraju slika nadzemne (povijesno-političke) zbilje i riječi u offu koje zbore o princezi iz bajke, iz podzemlja koje će djevojčica ubrzo spoznati. Znači oba svijeta od samog početka supostoje jedan uz drugi, i ako pretpostavimo da u mediju (zvučnog) filma slika, koliko god bila dominantna, ipak nije nužno nadređena zvuku, onda otvarajuća scena sugerira ontološku ravnopravnost nadzemnog i podzemnog svijeta filma, a s obzirom na završnicu, koja s početkom uspostavlja svojevrsni okvir, čak bi se moglo reći da je fantazmagoričan svijet primaran i temeljan, a zbiljski (sekundarno) paralelan, uklopljen u njega. Bilo kako bilo, takvo sup(r)ostavljanje i prožimanje zbiljskog i fantazmagoričnog doista je posve osobito, a svojom sustavnošću koja prožima cjelokupnu strukturu vjerojatno i jedinstveno u (novijoj) povijesti filma. Jer u ranijim filmskim (i književnim) djelima koja su mlade ženske protagoniste smještala u onostranost, takvo je smještanje bilo ili (više-manje) potpuno (Alice u zemlji čudesa, Čarobjak iz Oza, Nevinost), ili je iskorak u drugi svijet u cjelini strukture djela, odnosno autorskog interesa, bio tek fragmentaran (Duh košnice, Nebeska stvorenja), odnosno izvan sfere eksplicitnog formiranja zasebnog svijeta, sveden na ekspresivan odjek neprikazanog, vjerojatno i neprikazivog svijeta kroz psihofizički status protagonistice kojom taj svijet ovladava (Rosemaryna beba, Egzorcist). Guillermo del Toro učinio je nešto bitno novo, možda ne u ultimativnom smislu (mogli bi se naći kreativno niskorelevantni dječji filmovi koji načelno rabe postupak sustavnog prepletanja zbiljskog i fantazijskog), no svakako u sferi ozbiljnog filmotvorstva koje uključuje dubinskopsihološki i politički pristup.“

boja, 118'