ULOGE:
Katrin Cartlidge (Anne),
Rade Šerbedžija (Aleksander),
Gregoire Colin (Kiril),
Labina Mitevska (Zamira),
Silvija Stojanovska (Hana)

SCENARIJ:
Milčo Mančevski

FOTOGRAFIJA:
Manuel Teran

GLAZBA:
Dragan Dautovski,
Zlatko Oriđanski,
Zoran Spasovski,
Goran Trajkoski

MONTAŽA:
Nicolas Gaster

Sadržaj:

Tri zasebne priče međusobno su povezane istim motivima i nekim istim likovima. Prva priča naslova Riječi (Words), odigrava se u pravoslavnom makedonskom manastiru u kojem mlada Albanka Zamira potraži utočište. Progone ju Makedonci koji joj se žele osvetiti jer vjeruju da je ona ubila jednog od njih, a privremeno utočište pružit će joj mladi i suosjećajni svećenik Kiril. Druga priča naslova Lica (Faces) zbiva se u Londonu, u kojem emotivna Anne, urednica jednog novinskog magazina, s otuđenim suprugom kroz razgovor u jednom restoranu pokušava raščistiti neriješena pitanja o njihovom braku i trudnoći. Istodobno, Anne je u ljubavnoj vezi sa svojim suradnikom, fotografom makedonskog podrijetla Aleksanderom, koji se nakon 16 godina izbivanja želi vratiti u Makedoniju. U trećoj priči naslova Slike (Pictures), Aleksander se vraća u Makedoniju, u rodno selo u kojemu su sukobi lokalnih Albanaca i pravoslavaca sve intenzivniji i prijete eskalacijom u tragediju.

Pobjednički film festivala u Veneciji 1994. godine, nagrađen u čak 10 kategorija predvođenih Zlatnim lavom, kojeg je film podijelio s dramom Živjela ljubav Ming-liang Tsaija, dramski triptih scenarista i redatelja Milča Mančevskog (Prašina, Prikaze, Majke) prvi je makedonski film godinu kasnije nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja. Posrijedi je naglašeno pesimistična, opora i uznemirujuća priča o beskrajnom kolopletu iracionalnog nasilja i krvnih osveta koje tragično obilježavaju generacije obitelji iz primarno ruralnih krajeva južnog Balkana, konkretno na granici Makedonije i Kosova. Prema zakonu spojenih posuda to se nasilje prelijeva izvan primarnih granica, a u Europi i pretpostavljivo svijetu dovodi do podjednakih tragedija. Film promišljeno, autorski zrelo i stilski zaokruženo koncipirajući kao ciklički dramski triptih koji otvaraju poetične riječi Meše Selimovića a zaključuje filozofska rečenica da ´Vrijeme nikada ne umire, a krug nije okrugao´, Mančevski svaku od tri priče koje u konačnici čine jedinstvenu cjelinu napučuje sličnim motivima. Središnje protagonistice svih segmenata obilježava skrivena i možda neželjena trudnoća, one i njihovi muški partneri u rubnim situacijama bivaju prisiljeni na donošenje ekstremnih odluka i poduzimanje radikalnih i pogibeljnih koraka, žrtve impulzivnih provala bezrazložnog nasilja uvijek su neočekivane i za meritum stvari nedužne, a tragične pozadine i redistribucija nasilja uvjetovane su možda i tisućugodišnjim atavizmima. Uz sugeriranu neminovnu sudbinsku predodređenost za tragičan kraj svih protagonista, koji usudu ne mogu umaći ni privremenim i varljivim bijegom, vrijedi izdvojiti i intrigantno propitkivanje religijskih motiva poput smisla i svrhovitosti molitve, iskupljenja i žrtvovanja. Inteligentnim konceptom, suptilnim vizualnim prosedeom i iznimno efektnom uporabom glazbe skupine Anastasia, Mančevski gledatelja stavlja u položaj nijemog svjedoka svih tih tragičnih zbivanja, osobe svjesne da je reakcija nužna ali i nemoguća, te da jednom negdje može i sama postati kolateralnom žrtvom krvne osvete i zakona krvi i tla.

Uoči projekcije u ponedjeljak, 28. listopada u 19 sati, uvodnu riječ održat će filmska kritičarka Diana Nenadić.

boja, 113'