ULOGE:
Adriana Asti (Gina / Fabrizijeva teta),
Francesco Barilli (Fabrizio),
Allen Midgette (Agostino),
Morando Morandini (Cesare),
Cristina Pariset (Clelia),
Cecrope Barilli (Puck)

SCENARIJ:
Bernardo Bertolucci,
Gianni Amico

FOTOGRAFIJA:
Aldo Scavarda

GLAZBA:
Ennio Morricone

MONTAŽA:
Roberto Perpignani

Sadržaj:

Mladi Fabrizio 22-godišnji je student koji se u talijanskom gradu Parmi 1962. godine osjeća razapet između svog buržoaskog podrijetla koji mu omogućava bezbrižan život i sigurnu budućnost s jedne strane, te svoje buntovne prirode i revolucionarnih ideja zbog kojih se priključio komunističkoj partiji s druge strane. O tome vodi ozbiljne razgovore sa svojim najboljim prijateljem Agostinom, koji se slično njemu osjeća razapetim, jer s jedne strane prezire svoje roditelje i njihov način života u skladu s katoličkim vrijednostima, dok ga s druge strane privlače marksističke ideje za koje ga je zainteresirao upravo Fabrizio. Kad ubrzo dozna tragičnu vijest da se Agostino utopio u rijeci Po, Fabrizio će na temelju razgovora s djevojkama i mladićima koji su svjedočili njegovoj pogibiji postati uvjeren da mu je prijatelj počinio samoubojstvo. Zaključivši da je Agostinova mržnja prema roditeljima bila zapravo njegova mržnja prema samom sebi, očajni Fabrizio će prekinuti vezu s djevojkom Cleliom, privlačnom ali apolitičnom curom iz ugledne obitelji u kojoj on sad vidi simbol srednje klase s kojom ne želi imati posla. A kad njegovi roditelji, zabrinuti zbog sinova stanja, u posjet pozovu majčinu vrlo privlačnu sestru Ginu, Fabrizio će se kroz razgovore o smrti i smislu života s njom upustiti u strastveni seksualni odnos.

Drugi dugometražni redateljski projekt Bernarda Bertoluccija, koji s Giannijem Amicom potpisuje i scenarij filma, ostvarenje je nadahnuto glasovitim Stendhalovim romanom Parmski kartuzijanski samostan, zbivanja u kojem se odigravaju u redateljevoj rodnoj Parmi. Iz romana preuzevši mjesto radnje i imena likova, Bertolucci je zbivanja transponirao u moderno doba, u prvu polovinu 60-ih, a film je premijerno prikazan na 17. festivalu u Cannesu, na Tjednu međunarodne kritike u svibnju 1964. godine. Realizirano pod snažnim utjecajem francuskog novog vala, djelo tada 22-godišnjeg Bertoluccija izazvalo je veliku pozornost, ne samo zbog činjenice da je mladi autor snimio naglašeno osoban film, dramu o idejnim dvojbama onodobne talijanske mladeži, nego i zbog korištenja u talijanskom filmu tada rijetkog stilskog otklona ka novom valu. U domicilnim okvirima dočekan dosta hladno, film u kojem je Bertolucci izuzetno vješto predočio narastajući generacijski jaz u talijanskom društvu onog vremena, s predosjećajem da će u idućim godinama uslijediti velike društvene promjene koje će dovesti do šezdesetosmaškog bunta, od inozemne je kritike dočekan pohvalama. Kroz atmosferičnu storiju o ljubavi mladog marksističkog idealista i buržujke Bertolucci sjajno dočarava mladenačku strast i predanost revolucionarnim idejama svog vremena, u djelo unoseći i autobiografske detalje, i literarne utjecaje, i posvete novom valu i neorealizmu. Dok je njegov prvijenac Smrt bio realiziran pod izrazitim Pasolinijevim utjecajem, u ovom filmu Bertolucci već naznačava svoje opsesivne teme i stilske preokupacije, s osloncem na dramski intenzitet i vizualni rafinman. Sjajnu glazbu skladao je Ennio Morricone, dojmljivu filmsku fotografiju potpisuje cijenjeni Aldo Scavarda (Antonionijeva Avantura), a glavne uloge tumače Francesco Barilli (Ja, Don Giovanni Carlosa Saure) i Adriana Asti, znana iz Kaligule Tinta Brassa i biografske drame Pasolini Abela Ferrare.

c/b i boja, 111'