ULOGE:
James Stewart (L.B. Jefferies),
Grace Kelly (Lisa Fremont),
Wendell Corey (Tom Doyle),
Thelma Ritter (Stella),
Raymond Burr (Lars Thorwald)

SCENARIJ:
John Michael Hayes (prema priči Cornella Woolricha)

FOTOGRAFIJA:
Robert Burks

GLAZBA:
Franz Waxman

MONTAŽA:
George Tomasini

Sadržaj:

Sredovječni L. B. Jeff Jeffries ugledni je fotoreporter najprestižnijih svjetskih magazina kojeg je potraga za ekskluzivnim kutom snimanja na automobilističkim utrkama stajala teškog prijeloma noge. Nenaviknut na mirovanje, Jeff je tako s mnogom u gipsu i privezan za invalidska kolica prisiljen na neko vrijeme drastično ograničiti svijet svoje svakodnevice. Sve što vidi izvan stana je prostor dvorišta između njegove i susjednih zgrada, a vrijeme između posjeta njegove privlačne djevojke Lise i patronažne sestre Stelle Jeff krati promatranjem ljudi u stanovima u susjedstvu. Čini se da mikrosvijet jednog gradskog dvorišta može kriti mnoge nevesele sudbine, kakvima Jeff zamišlja živote usamljenog skladatelja i žene koja čezne za romantičnom vezom. No kad ga jednog dana uznemire neobična zbivanja u stanu korpulentnog trgovačkog putnika Larsa Thorwalda, koji živi s bolesnom suprugom, Jeff će naslutiti da ljudi u susjedstvu možda kriju i ozbiljnije tajne. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Thorwaldova supruga odjednom nestane i kad Jeff pretpostavi da bi ona mogla biti žrtvom ubojstva.

Godine 1954. prikazan u konkurenciji festivala u Veneciji, godinu kasnije nominiran za četiri Oscara, uključujući i one u kategorijama najboljeg redatelja i najuspjelijeg scenarija, te iste 1955. nominiran za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma, izuzetno je uspjela ekranizacija kratke priče It Had to Be Murder (To je moralo biti ubojstvo) uglednog američkog prozaika Cornella Woolricha. Prozu pisca prema čijoj je kratkoj priči The Boy Cried Murder redatelj Ted Tetzlaff pet godina ranije snimio remek-djelo Prozor, superiorno je u scenarij pretočio Hitchcockov razmjerno česti suradnik John Michael Hayes (Držite lopova, Čovjek koji je suviše znao). Riječ je o izrazito komornom djelu u kojem se Hitchcock pod oblandom trilera pozabavio jednom od najčešćih ljudskih mana – voajerizmom. Ostvarenje u kojem majstor na zacijelo najuspjeliji način križa trilerske, romantične i crnohumorne sastavnice počinje naizgled bezazleno, nečijim plačem i zvukom razbijanja stakla. Vrlo brzo, međutim, Hitch iznimno sugestivno publiku stavlja u položaj fotografa Jeffa, čovjeka slomljene noge koji ubijajući dosadu počne zadovoljavati svoje voajerske sklonosti. Dakako, autor i gledatelje pretvara u voajere koji zajedno s Jeffom odgonetaju zbivanja u promatranim stanovima, pri čemu stanari susjednih zgrada postaju marionete u svojevrsnoj predstavi tijekom koje se, kroz Jeffove subjektivne interpretacije viđenog ili tek naslućenog, ispoljavaju i crte fotografova karaktera, ali i njegova izrazita sklonost manipulaciji. Štoviše, Jeffova gotovo dominantno manipulativna priroda razvidna je tijekom čitavog filma, ponajviše iz načina na koji on svoj prividno inferiorni i nezaštićeni položaj koristi za ispunjenje ponekad djetinjastih hirova i poigravanje postupcima pa čak i životima dviju žena, svoje frustrirane djevojke Lise i cinične medicinske sestre Stelle. Jeff nije samo pasivni promatrač, on odabire prizore koji mu se nude i tumači ih na način da njegove interpretacije postaju zanimljivije od promatranog „života” samog, sve do trenutka dok ispravno ne nasluti da se iza jednog prozora zbilo umorstvo. Jeff je opsesivni voajer, što primjećuje i Lisa, no on svoju sklonost neuvjerljivo opravdava profesionalnom deformacijom čovjeka koji na život i ljude gleda kroz objektiv. Jeff je napokon pozitivni odraz Normana Batesa, voajer čiji je poremećaj prihvatljiv utoliko što ga iskupljuje otkriće i hvatanje ubojice. A gledatelj zajedno s fotografom zuri u prozore i priželjkuje da postane svjedokom nečem nemoralnom ili nezakonitom, čime nam Hitchcock lukavo omogućava da s ugodom uživamo u inače neprihvatljivom poroku, te Jeffov i naš vlastiti voajerizam zadovoljava slutnjom igrica koje svojim gostima priređuje atraktivna gospođica Torso, promatranjem prvotnog neuspjeha i završnog trijumfa ambiciozne pjevačice, naslućivanjem zbivanja iza spuštenih kapaka netom vjenčanog para itd. A kad otkriveni ubojica Lars Thorwald, u izvrsnoj interpretaciji Raymonda Burra koji izražajnim gestama i s tek nekoliko rečenica uspijeva kreirati iznimno uvjerljiv lik, pogleda u Jeffa i publiku, gledatelji opet zajedno s fotografom bivaju uhvaćeni u uživanju zabranjenog voća. S tim povezanu nelagodu Hitchcock majstorski otklanja Jeffovom i gledateljskom sviješću da je riječ o okrutnom ubojici, u usporedbi s čime se naš grijeh čini sasvim benignim. Prozor u dvorište netipičan je Hitchev film i po tome što je središnji muški protagonist pasivan lik, dok aktivne i gotovo akcijske junakinje postaju dvije žene koje se prema njemu odnose romantično i dijelom majčinski zaštitnički, što Jeff obilato iskorištava. Ovo je zacijelo i jedini redateljev film u kojem „hladna” plavuša nije neurozama mučen i nezaštićen objekt junakova interesa, već ona na sebe preuzima i dio muškog principa, odnosno vrlo važnu ulogu u lovu na ubojicu. Možda se u tome krije razlog činjenici da je Grace Kelly jedina glumica koju Hitchcock nije uspio podrediti svojoj volji, već je s redateljem razvila prijateljski odnos.

boja, 112'