Jedno od prvih i najvažnijih djela talijanskog filmskog neorealizma započelo je sa snimanjem u tajnosti nedugo prije oslobođenja Italije u lipnju 1944. godine. Scenarij je pisan još za vrijeme njemačke okupacije, a govori o životima Rimljana u razdoblju kada su Nijemci Rim proglasili “otvorenim gradom”. Žena zaljubljena u pripadnika pokreta otpora, svećenik koji se protivi nacistima i njemački časnik čija je ljubavnica Talijanka, samo su neke od osobnosti koje dijele zajednički prostor grada.
Film je osvojio glavnu nagradu žirija za najbolji film u Cannesu i Srebrne vrpce za najbolji film i sporednu glumicu (Anna Magnani) od strane talijanskog nacionalnog sindikata filmskih novinara 1946. godine.