ULOGE:
Robert De Niro (Travis Bickle),
Jodie Foster (Iris),
Harvey Keitel (Sport),
Cybill Shepherd (Betsy),
Albert Brooks (Tom),
Leonard Harris (Charles Palantine),
Peter Boyle (Wizard)

SCENARIJ:
Paul Schrader

FOTOGRAFIJA:
Michael Chapman

GLAZBA:
Bernard Herrmann

MONTAŽA:
Tom Rolf,
Melvin Shapiro

Sadržaj:

New York sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Nekadašnji marinac i vijetnamski veteran Travis Bickle asocijalan je tip koji mučen nesanicom počne noću raditi kao taksist. Vozeći se kroz opasne gradske četvrti, Travis promatra kriminalce, prostitutke i sličan polusvijet, a u njemu sve više raste spoznaja o potrebi da se nešto promijeni te da i sam pridonese toj promjeni. Istovremeno, on je osamljenik koji dosta slobodnog vremena provodi u opskurnim porno-kinima. Nakon što jedne večeri u njegov taksi sjedne privlačna politička aktivistica Betsy, koja sudjeluje u predsjedničkoj kampanji senatora Palantinea, Travis će ju pozvati na ručak, da bi ubrzo sve pokvario izvodeći ju u porno-kino. Uvjeren kako što prije mora nešto poduzeti i u vezi sebe i u vezi čitavog društva, Travis će kupiti nekoliko revolvera. A onda mu tijekom vožnje za oko zapne maloljetna prostitutka Iris.

 

Godine 1976. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom, godinu kasnije nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg filma, glavne muške i sporedne ženske uloge Jodie Foster te izvorne glazbe koju je skladao oskarovac i stalni Hitchcockov suradnik Bernard Herrmann, impresivna psihološka krimi-drama prema mnogima je najuspjelije i istinski kultno ostvarenje Martina Scorseseja. Ujedno je riječ i o jednom od najvažnijih američkih filmova 70-ih godina prošlog stoljeća, o izuzetno utjecajnom djelu iz kojeg su neke replike postale dijelom opće kulture, a za koji je scenarij na temelju istinitih događaja, pokušaja atentata na guvernera Alabame, napisao ugledni scenarist i redatelj Paul Schrader.

Ugođajem jedinstveno tjeskoban i iznimno realističan film modernističke režije imponira izrazito slojevitom i intrigantnom psihološkom razradom protagonista, podjednako kao i impresivnom fotografijom Michaela Chapmana te sjajnom glazbom Bernarda Herrmanna, koji je umro nekoliko sati nakon završetka skladanja filmske partiture. Film možda najprepoznatljiviji po sceni protagonistova monologa pred ogledalom, koji je bio potpuna De Nirova improvizacija, odlikuju i izostanak klasične naracije, posve neromantično predočavanje antijunaka zahvaćenog PTSP-om i krizom identiteta, dojmljiv prikaz njujorške svakodnevice 70-ih te spretno posvajanje različitih utjecaja, od francuskog novog vala do proze F. M. Dostojevskog i Jeana-Paula Sartrea.

Za razliku od biografske gangsterske drame Bonnie i Clyde Arthura Penna, u kojoj se romantizira nasilništvo i gubitništvo naslovnog zločinačkog para, Scorsese se u Taksistu kloni romantizacije protagonista koji se svojim krvavim pohodom ipak promeće u svojevrsnog američkog junaka koji gradske ulice i društvo čisti od zla i zločinaca. Pri pisanju scenarija Paul Schrader je bio nadahnut i remek-djelom Džepar Roberta Bressona, kao i glasovitim filozofskim romanom Mučnina Jeana-Paula Sartrea te novelom Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskog, a psihička stanja neurotičnog antijunaka koja su pretpostavljivo oblikovana traumama iz vijetnamskog rata predočena su vrlo intrigantno i suptilno, u kontekstu nestajanja kontrakulturnih pokreta iz 60-ih godina i krizom identiteta mučenih američkih muškaraca.

Sam Scorsese je ustvrdio da je najvažnija filmska scena ona telefonskog razgovora tijekom kojeg Bickle pokušava dogovoriti drugi spoj s Betsy. Dok njihov razgovor traje, kamera se polako udaljava od Bicklea i prelazi u pusti hodnik, čime se sugerira da je razgovor težak do neizdržljivosti.

boja, 114'