Tramvaj zvan žudnja
A Streetcar Named Desire, igrani, drama, SAD, 1951
REŽIJA: Elia Kazan
ULOGE:
Vivien Leigh (Blanche DuBois),
Marlon Brando (Stanley Kowalski),
Kim Hunter (Stella Kowalski),
Karl Malden (Harold 'Mitch' Mitchell),
Rudy Bond (Steve Hull),
Nick Dennis (Pablo Gonzalez)
SCENARIJ:
Tennessee Williams (prema vlastitoj drami)
FOTOGRAFIJA:
Harry Stradling Sr.
GLAZBA:
Alex North
MONTAŽA:
David Weisbart
Sadržaj:
Francuska četvrt New Orleansa tijekom nesigurnih godina nakon Drugog svjetskog rata. Južnjakinja Blanche DuBois osiromašena je nekadašnja aristokratkinja, krhka i neurotična sredovječna žena koja očajnički traga za svojim mjestom u svijetu. Pokušavajući pobjeći od svoje prošlosti obilježene teškom ovisnošću o alkoholu, gubitkom naslijeđene plantaže i zavođenjem maloljetnika, Blanche stiže u posjet svojoj mlađoj sestri Stelli Kowalski. Ona je udana za naočitog, ali i grubog i vulgarnog radnika Stanleyja Kowalskog, pripadnika nove industrijsko-imigrantske generacije koji previše pije i puši te se ponaša kao gazda kuće. Nadajući se da će kod sestre pronaći utočište od frustracija i prošlosti, Blanche će ubrzo doći u sukob s nasilnim Stanleyjem, koji u nutrini možda i nije onakav kakvim se predstavlja.
Na festivalu u Veneciji ovjenčana Posebnom nagradom žirija i Nagradom Volpi za najbolju glumicu Vivien Leigh, te nagrađena s četiri Oscara i Zlatnim globusom za najbolju sporednu glumicu Kim Hunter, kultna drama Elije Kazana izuzetno je uspjela ekranizacija istoimenog kazališnog komada Tennesseeja Williamsa. Kazan je prethodno na Broadwayju režirao kazališnu adaptaciju Williamsova djela, a za potrebe realizacije holivudskog projekta prikrio je intrigantne homoseksualne motive iz predloška te u završnici dodao u izvorniku nepostojeću „etičku kaznu” liku Stanleyja Kowalskog. Iako su naknadno cenzurirani kadrovi koji otkrivaju seksualne nagone i ovisnosti središnjih troje likova, njihovi karakteri dojmljivo su psihološki iznijansirani, a ekspandirajuća dramska tenzija ostvarena je ekspresivnom vizualnošću s dominacijom krupnih planova i dijaloga. Snažna glumačka osobnost i metodska gluma Marlona Branda suprotstavljena je donekle kontroliranom nastupu Vivien Leigh, u njihovu odnosu prikazan je sukob patrijarhata i feminizma, a dio kritike filmu je zamjerio što se zbog Brandove karizme i zvjezdanog statusa agresivni mačizam doima prihvatljivijim.
c/b, 122’