ULOGE:
ribari iz Aci-Trezza,
Luchino Visconti (pripovjedač),
Antonio Pietrangeli (pripovjedač)

SCENARIJ:
Luchino Visconti,
Antonio Pietrangeli (scenarij na temelju romana Giovannia Vergea Porodica Malavoglia)

FOTOGRAFIJA:
Aldo Graziati

GLAZBA:
Willy Ferrero

MONTAŽA:
Mario Serandrei

Sadržaj:

Ribarsko selo Aci Trezza na istočnoj sicilijanskoj obali. Obitelj Valastros, na uporni nagovor najstarijeg sina Antonija zvanog Ntoni, založi obiteljsku kuću da bi kupila vlastiti brod i prestala ribariti za veletrgovce. Ribarenje s vlastitim brodom krene odlično, ulov je velik, ali uskoro i brod i ribarska oprema stradaju u oluji. Težak udarac dovodi do gubitka kuće i rasapa obitelji – Antonijev brat Cola napušta Siciliju, sestra popušta udvaranju imućnog don Salvatorea, a sam Antonio predaje se alkoholu. No onda upozna mladu djevojku te se s drugom dvojicom braće, Vannijem i Alessiom, vraća ribarenju, ponovo postajući najamnik…

Zemlja drhti, labava i nepotpisana adaptacija klasičnog verističkog romana Obitelj Malavoglia Giovannija Verge, prvi je poslijeratni Viscontijev film (debitirao je u ratno doba 1943. Opsesijom, osebujnom i također nepotpisanom adaptacijom klasičnog noir romana Jamesa M. Cainea Poštar uvijek zvoni dvaput) i svakako ključan neorealistički naslov ne samo njegova opusa, nego i čitavog pokreta. Visconti ga je zamislio kao prvi dio nikad realizirane trilogije o klasnoj borbi u različitim društvenim sredinama (druga dva dijela trebala su tematizirati težak život seljaka i rudara, pri čemu bi treći dio, nakon iskustva poraza u prvom i pat pozicije u drugom, završio trijumfom potlačenih), a snimio ga je de facto kao dokumentarac – sve likove tumače naturščici, stvarni ribari iz stvarnog sela gdje je film sniman koji govore autentičnim jezikom tog kraja (dakle sicilijanskim, a ne standardnim talijanskim, pa je naposljetku morao biti dodan naratorski off-glas na standardu kako bi šira publika mogla razumjeti o čemu je riječ), osvjetljenje je, osim u nekoliko noćnih prizora, prirodno, kao i zvuk, scenarij je mijenjan u skladu s iskustvima i primjedbama ribara. Takvim pristupom Zemlja drhti je, na primjer, neusporedivo dokumentarno autentičnija nego najslavniji dokumentarac prve polovice 20. stoljeća, Flahertyjev Nanook sa sjevera, a njegova izuzetna ekspresivnost, osim iz vizualnog i zvukovnog stila (uključuje i dojmljivu uporabu dubinskih kompozicija kadrova), proizlazi i iz diskretnih veza s antičkom tragedijom (struktura u pet činova, ugođaj stoičkog pesimizma, fokusiranost na neostvarenu Antonijevu želju za ostvarenjem boljeg života koja propada zbog 'sudbinske volje' prirode). Film je sufinancirala Komunistička partija Italije, zamišljajući ga kao propagandni dokumentarac za izbore 1948., ali Visconti je naposljetku ipak ostao bez sredstava za njegovo dovršenje, pa je morao prodati dio majčina nakita i jedan od obiteljskih stanova u Rimu, tako da se njegovo plemićko bogataško porijeklo tom prilikom pokazalo jako korisnim. Zemlja drhti prikazana je na festivalu u Veneciji gdje je nagrađena Internacionalnom nagradom, ali i izazvala stanoviti skandal jer je Visconti izjavio da su sicilijanski ribari što glume u njegovom filmu ljudi plemenita lica usporedivih s portretima Leonarda da Vincija, što je umjetničke i društvene konzervativce šokiralo.

c/b, 160'