ULOGE:
Adele Reuter-Eichberg (gđa. Segal),
Vladimir Gajdarov (Jakow Segal),
Polina Piekowskaja (Hanne-Liebe),
Sylvia Torf (Zipe),
Hugo Döblin (Abraham)

SCENARIJ:
Carl Theodor Dreyer (prema romanu Aagea Madelunga)

FOTOGRAFIJA:
Friedrich Weinmann

Sadržaj:

U predrevolucionarnoj Rusiji 1905. godine, mlada Židovka Hanna Segal odluči napustiti svoj dom na selu i novi život započeti u Sankt Peterburgu, kod svog brata Jakoba. Iako se Jakob preobratio na kršćanstvo, Hanna se nada da u velikoj urbanoj sredini kakva je Sankt Peterburg više neće biti suočena s predrasudama i mržnjom, s kojima je bila izložena u rodnom selu. Isprva se čini da će tako i biti, osobito kad Hanna upozna mladog Sašu, koji se u osvit revolucije pridružio revolucionarima. No i među radikalnim revolucionarima ima onih koji mrze Židove i koji im žele zlo, što će Hanna ubrzo spoznati i na vlastitoj koži. Da sve bude gore, u mržnji prema njoj i Židovima općenito osobito će se istaknuti mladi revolucionari Rilovič i Feđa, Hannini prijatelji iz djetinjstva.

Drama scenarista i redatelja Carla Theodora Dreyera (Stradanje Ivane Orleanske, Riječ, Vampir), njegov prvi film koji je snimio u Njemačkoj, na lokaciji nedaleko Berlina, ekranizacija je romana Volite jedni druge (Elsker hverandre) Aagea Madelunga, danskog pisca njemačkih korijena rođenog u Švedskoj. Dreyer je sam u scenarij pretočio Madelungov roman, za potrebe adaptiranja kojeg je bilo podignuto čak 25 zgrada, čitav mali grad sa sinagogom i pravoslavnom crkvom u odvojenim židovskim i ruskim kvartovima. Želeći postići što veću autentičnost svog djela, Dreyer je sa scenografom Jensom Lindom otputovao u poljski grad Lublin, gdje su detaljno razgledali židovsku četvrt, u glumačkoj je postavi angažirano nekoliko glumaca iz moskovskih kazališta, i za potrebe snimanja scena masovki, a u realizaciji je sudjelovao i određeni broj židovskih izbjeglica iz Rusije, među kojima su neki 15-ak godina ranije i osobno doživjeli pogrom sličan onom opisanom u filmu. Posrijedi je estetizirano i stilski impresivno ostvarenje izrazite emotivnosti, koju je Dreyer većinom dojmljivo kreirao s fokusom na međuljudske odnose i romanse među likovima, premda u cjelini u svim segmentima još uvijek ne dosižući izvedbenu razinu koja će odlikovati njegove najznačajnije filmove. Valja istaknuti i sjajne kompozicije kadrova s uvijek brižno promišljenim rasporedom likova u kadru, za što je zaslužan i vrlo daroviti, makar ne i odveć eksponirani snimatelj Friedrich Weinmann.

c/b, nijemi, 105'