ULOGE:
Charlotte Véry (Félicie),
Frédéric van den Driessche (Charles),
Michel Voletti (Maxence),
Hervé Furic (Loïc),
Ava Loraschi (Elise)

SCENARIJ:
Éric Rohmer

FOTOGRAFIJA:
Luc Pagès

GLAZBA:
Sébastien Erms

MONTAŽA:
Mary Stephen

Sadržaj:

Tijekom ljetovanja u jednom mjestašcu u Bretanji, mlada Félicie upoznala je naočitog kuhara Charlesa, a unatoč međusobnoj zaljubljenosti i želje da ostanu zajedno, par se nakon jednog nesporazuma razdvojio. Charles se tada namjeravao odseliti u Ameriku, a zbog pogrešno napisane adrese Félicie je izgubila svaki kontakt s njim. Ona je tog ljeta ostala trudna te je, nastanivši se u rodnom Bellevilleu, rodila djevojčicu. Zaposlila se u frizerskom salonu te je, živeći u majčinu stanu te požrtvovno skrbeći o svojoj i Charlesovoj kćeri, nakon nekoliko godina započela vezu s mladim knjižničarom Loïcom. No istodobno ju je privlačio i njezin šef Maxence, zbog čega je naposljetku odlučila napustiti Loïca te se s Maxenceom preseliti u grad Nevers u Burgundiji. No unatoč svemu ostala je svjesna da ne voli ni Loïca ni Mexencea, već da i dalje u dubini duše pati za Charlesom, ljubavi njezina života za kojeg je znala da ga više nikad neće vidjeti.

Godine 1992. na Berlinaleu ovjenčana nagradom Međunarodne kritike FIPRESCI i Posebnim priznanjem Ekumenskog žirija, sjajna drama glasovitog scenarista i redatelja Érica Rohmera (Moja noć kod Maud, Claireino koljeno, Lijep brak) drugi je film iz njegova trećeg i posljednjeg ciklusa Priče o četiri godišnja doba, kojemu su prethodili ciklusi Moralne priče te Komedije i izreke. Rohmer je bio osebujan i izrazito skroman umjetnik tzv. ´nevidljivog´ redateljskog stila, filmaš pravog imena Jean-Marie Maurice Scherer, koji je pseudonim Éric Rohmer odabrao kombinirajući imena glasovitog redatelja Ericha von Stroheima i pisca Saxa Rohmera, autora niza pustolovnih romana o junaku Fu Manchuu. Filmovi nekadašnjeg profesora književnosti trajno zaokupljenog slikarstvom, filozofijom, teatrom i napokon filmom, koji je bavljenje sedmom umjetnošću započeo kao istaknuti kritičar te glavni urednik legendarnog časopisa Cahiers du Cinema, ponajprije su namijenjeni strpljivijim i obrazovanijim gledateljima, onima kojima imponiraju promišljene obrade ozbiljnijih, zrelijih i nerijetko filozofičnošću obilježenih životnih tema. Temeljna obilježja Rohmerovih filmova, pa tako i Zimske priče, su naglašeni moralizam, dominantan odabir suvremenih odnosno svevremenih tema ljubavi i odnosa među spolovima, suptilno profiliranje karaktera beskrajno životnih i uvjerljivih protagonista, tematiziranje nestalnosti i hirovitosti ljudske prirode, kreiranje iznimno sugestivnog ozračja, nenametljiva erotika te težnja za savršenstvom forme i filmske strukture, uz istodobno stvaranje dojma relaksirajuće ležernosti i gotovo improvizatorske prirodnosti. U Zimskoj priči Rohmer je uveo motiv slučaja kao čestog pokretača životnih zbivanja, a riječ je o iznimno realističnom svjedočanstvu o suvremenim čovjekovim preokupacijama i problemima, osobito o samoći.

boja, 114'