ULOGE:
Michael J. Fox (Eriksson),
Sean Penn (Meserve),
Don Harvey (Clark),
John C. Reilly (Hatcher),
John Leguizamo (Diaz),
Thuy Thu Le (Oanh),
Erik King (Brown),
Jack Gwaltney (Rowan),
Ving Rhames (Lt. Reilly),
Dan Martin (Hawthorne),
Dale Dye (Capt. Hill)

SCENARIJ:
David Rabe

FOTOGRAFIJA:
Stephen H. Burum

GLAZBA:
Ennio Morricone

MONTAŽA:
Bill Pankow

SCENOGRAFIJA:
Peter Hancock,
Hugh Scaife

KOSTIMI:
Richard Bruno

Sadržaj:

Veteran Vijetnamskog rata Max Eriksson, vidjevši djevojku dalekoistočnog porijekla, prisjeća se traumatičnih događaja od prije mnogo godina koje je doživio u Vijetnamu kao američki vojnik. Godine 1966., prilikom jedne noćne akcije u džungli, Eriksson je umalo pao u ruke vijetkongovskoj gerili, ali ga je spasio narednik Tony Meserve.

Kasnije, prilikom odmora, vijetkongovci ih napadnu, i u tom ataku pogine Meserveov dobar prijatelj. Njihov vod vraća se u bazu, gdje će saznati da im je uskraćeno redovno odsustvo. To razbjesni Meservea, ionako pogođenog smrću prijatelja, te odluči da njegova desetina, u kojoj su pored njega i Erikssona kaplar Clark, vojnik prve klase Hatcher te novopridošli vezist Diaz, otme vijetnamsku djevojku iz kuće njezine seoske obitelji. Eriksson se tome protivi, no ostali, s izuzetkom Diaza, ignoriraju ga…
 

Hollywood se tek nakon svršetka rata u Vijetnamu bio sposoban kritički postaviti prema tom krvavom vojnom sukobu i njegovim posljedicama. No (slavni) filmovi poput Lovca na jelene Michaela Cimina ili Povratka ratnika Hala Ashbyja nisu se bavili američkim ratnim zločinima, ili bih ih se tek ovlaš dotaknuli poput Apokalipse danas Francisa Forda Coppola. Za stavljanje američkih ratnih zločina u središte hollywoodskog interesa trebalo je proći petnaestak godina od formalnog svršetka rata i hrabar autor poput Briana De Palme.

Samom De Palmi trebalo je punih deset godina da realizira projekt Žrtve rata temeljen na novinskom članku (poslije i knjizi) Daniela Langa, članku objavljenom u New Yorkeru 1969. o otmici, silovanju i ubojstvu vijetnamske djevojke od strane američkih vojnika. Realizacija je postala moguća tek kad je na čelo hollywoodske major kompanije Columbia došla Dawn Steel, jedna od prvih žena na takvoj poziciji, a De Palmin film prema scenariju Davida Rabea bio je prvi projekt koji je odobrila. Nije se pritom pozvala na političke ili moralne razloge, nego na stari dobri kapitalistički argument – svi filmovi o ratu u Vijetnamu bili su komercijalno izrazito uspješni, pa zašto ne bi snimili još jedan?

Kritika je gotovo jednodušno podržala film i većinski ga proglasila De Palminim najzrelijim ostvarenjem do tad, a rijetki glasovi prigovarali su da se zločincima dalo previše opravdanja za njihove neoprostive činove. Brojne udruge američkih veterana Vijetnamskog rata nisu dijelile taj pogled i okarakterizirale su film kao antiamerički.

Žrtve rata pamte se i po snažnim glumačkim izvedbama, osobito Seana Penna kao glavnog negativca s karizmatskom aureolom. John C. Reilly, jedan od najvećih karakternih glumaca današnjice (Teška osmica, Kralj pornića, Magnolija), ostvario je tu svoj debi kao gnjusni Hatcher, a Johnu Leguizamu (Carlitov način, Ljeto kada je ubijao Sam) uloga nježnog i povodljivog Diaza bila je tek druga filmska rola.

Koliko su Žrtve rata bile vruć orah za hollywoodsku kinematografiju svjedoči i činjenica da nisu dobile nijednu jedinu nominaciju za Oscara (za razliku od drugih bitnih filmova o Vijetnamskom ratu), za Zlatni globus bila je nominirana samo muzika Giorgia Morodera, ali je zato američko Političko filmsko društvo filmu dodijelilo svoju nagradu.  

Autor teksta: Damir Radić

boja, 113'