26. srpnja tekuće godine obilježena je 50-ta obljetnica skopskog katastrofalnog potresa u kojem je 1.070 stanovnika izgubilo živote, a njih dvjesto tisuća ostalo bez krova nad glavom. Ali građani Skopja nisu ostali sami – svijet je hitao u pomoć ljudima u avetinjskome gradu. Došli su stručnjaci, brigade, građevinari, političari, ali došle su i brojne novinarske, televizijske i filmske ekipe.
U Zagrebu je 26.kolovoza 1963. godine (točno mjesec dana nakon potresa) potpisan Ugovor izmedju Jadran filma (Zagreb) i Vardar filma (Skopje) o zajedničkoj proizvodnji dugometražnog dokumentarnog filma pod radnim naslovom SKOPJE ’63. Na ovaj su dokument svoje potpise stavili vodeći ljudi dvaju producenata: Ivo Vrhovec i Jovo Kamberski. Definirano je da će scenarij raditi grupa afirmiranih scenarista i pisaca, dok je režija i montaža povjerena Veljku Bulajiću. U ovom je Ugovoru definirano sve oko proizvodnje, postprodukcije i plasmana, ali je meni u ovom trenutku veoma zanimljiva točka pod rednim brojem 35, pa je kompletnu citiram: “Konstatira se da je, obzirom na specifičnost filma, snimanje filma u toku, da se ono odvijalo prije potpisivanja ovog Ugovora, pa prema tome, sve napravljene troškove, po ovom Ugovoru, snose oba odgovorna partnera ravnopravno”.
Ekipa ovog filma ostala je u gradu više od tri mjeseca. Priča o Skopju rađala se među ruševinama i kataklizničkom dekoru stihije, ali je oko kamere zabilježilo i prve jesenje kiše, obnovu života…
Film Skopje’63 je u godinama koje su slijedile pokupio sve relevantne nagrade na svjetskim festivalima. Na prvom je mjestu Zlatni lav u Veneciji ! Kritika je tada napisala: …Bol unesrećenih građana i njihova stradanja su u ovom epskom strukturiranom dokumentarcu protkana sa željom da grad što prije stane na svoje noge i kao mitoloski Feniks počne disati punim grudima i počne ploviti punim jedrima…
U čemu je izuzetnost ovog filma? Dinamika filma SKOPJE ’63 najbolji je mogući prikaz kako montažni postupak, koristeći pritom najsvrsishodnije snimljene kadrove (nema zumiranja, na jedvite jade po neki panoramski snimak, ali zato film obiluje fascinantnim srednjim i krupnim planovima) može osigurati čaroliju jednog filma. Nema zatamnjenja i otamnjenja. Sve se rješava montažnim rezom. I dalje - Veljko Bulajić je na najbolji mogući način kombinirao dokumentarne materijale sa igranim elementima koje filmu daju osobitu dinamiku i upravo time diže nivo sugestivnosti. I još dalje – obrada zvuka. Minimum spikerskog govora u off-u bez patetike, samo neki suštinski podatak, ankete sa ljudima; sve je ostalo obavijeno prirodnim zvucima i tišinom grada – pjesma brigadira kroz puste ulice, mijaukanje i pas koji ‘rži, topot konja koji osamljen hoda među ruševinama, glazba gradskog orkestra kroz puste ulice, pjesma mladića o djeci Skopja, plač na groblju, zvučni signal Radio Skopja, štrakanje stroja koji tiska osmrtnice...
Film Skopje ’63 je film koji priča o ljudima, o boli, o ljubavi, o prijateljstvu i nadasve o nadanjima. Taj film nije tužna priča. To je film o budućnosti!
Ilindenka Petruševa, filmolog