ULOGE:
Zvonimir Črnko (Farfa odnosno Šćepan Mali/car Petar III),
Vladimir Popović,
Ranko Kovačević,
Dušica Žegarac (Justina),
Tanja Bošković (Elfa)

SCENARIJ:
Veljko Bulajić,
Bruno di Geronimo,
Ratko Đurović

FOTOGRAFIJA:
Arthur Collins,
Ernest Gregl,
Branko Ivatović

GLAZBA:
Jože Privšek

MONTAŽA:
Zlatko Pušić

KOSTIMI:
Marko Cerovac,
Ferdinand Kulmer

Sadržaj:

Nakon ubojstva ruskog cara Petra III, čije je prijestolje zauzela carica Katarina, Veliki Sotona zaključuje da je poremećena ravnoteža snaga između predstavnika pakla i predstavnika raja na Zemlji. Stoga šalje učitelja Farfu, koji nevjerojatno sliči na Petra III, kao paklenog agenta trećeg reda u Crnu Goru, da bi tamo preuzeo vlast od ostarjela vladike i potom se, kao tobožnji Petar III, 'vratio' na rusko prijestolje...

Čovjek koga treba ubiti svakako je najčudniji Bulajićev film. O legendi o Šćepanu Malom, koji je u drugoj polovici osamnaestog stoljeća nekoliko godina vladao Crnom Gorom, već je snimljen standardni crnogorski povijesni film Lažni car (Velimir Stojanović, 1955). Veljko Bulajić, Crnogorac rodom, odlučio se za sasvim drugačiji, fantazijski pristup. Scene u paklu nadrealistični su bizarne i pune erotskih motiva što sve skupa pleše na rubu trasha ili campa. Također, u filmu je prisutan prvi otvoreni prikaz lezbijskog odnosa u hrvatskoj kinematografiji. S druge strane, Čovjek koga treba ubiti još je jedan ozbiljan Bulajićev politički film, u kojem su mnogi vidjeli alegoriju o hladnom ratu, ali i o „trećem putu“ nesvrstanih kao alternativi blokovskoj podjeli. U intervjuu za časopis Oko Orson Welles oduševljeno je hvalio film, a među kritičarima izazvao je oprečne reakcije. Na Pulskom filmskom festivalu dobio je Brončanu arenu za režiju i Zlatnu arenu za scenografiju (Veljko Despotović), a na Pariškom festivalu fantastike nagradu za režiju.

Autor komentara: Juraj Kukoč

boja, 105'