ULOGE:
Lucia Bosé (Clara Manni),
Gino Cervi (Ercole 'Ercolino' Borra),
Andrea Checchi (Gianni Franchi),
Ivan Desny (Bernardo 'Nardo' Rusconi),
Monica Clay (Simonetta Rota),
Alain Cuny (Lodi)

SCENARIJ:
Michelangelo Antonioni,
Suso Cecchi D'Amico,
Francesco Maselli,
Pier Maria Pasinetti

FOTOGRAFIJA:
Enzo Serafin

GLAZBA:
Giovanni Fusco

MONTAŽA:
Eraldo Da Roma

Sadržaj:

Mlada Clara Manni darovita je talijanska glumica kojoj se tijekom prve polovine 50-ih godina prošlog stoljeća otvara mogućnost da postane velika glumačka zvijezda. Nakon što početak snimanja i reklame njezina novog filma Žena bez sudbine pokažu da je publika oduševljena već samom njezinom pojavom, bez obzira na sadržaj djela, redatelj Ercole ´Ercolino´ Borra odluči maksimalno iskoristiti Clarinu privlačnost te film začiniti ubacivanjem strastvenijih i vizualno atraktivnih scena, uz izbacivanje nepotrebnih zbivanja i detalja. No Clarin suprug, također filmski redatelj Gianni Franchi, usprotivi se njezinom daljnjem sudjelovanju u takvom projektu, osobito nakon što u javnost dospiju provokativni promidžbeni materijali s Clarinim likom. Složivši se s njim, Clara odluči odustati od projekta te umjesto toga prihvati ulogu u Giannijevu novom filmu, priči u kojoj će tumačiti Ivanu Orleansku.

Realiziran iste 1953. godine, kad i omnibus Pobijeđeni, drugi igrani film suscenarista i redatelja Michelangela Antonionija, prema mnogima i jedno od njegovih najboljih ranijih ostvarenja, istodobno je intrigantna i tragična priča o sudbini darovite i atraktivne protagonistice te autorov komentar o stanju filmske industrije u njegovoj domovini tijekom 50-ih godina. Riječ je o djelu u kojem bivaju profilirane bitne značajke Antonionijeva autorskog prosedea, ponajprije prividno žanrovsko strukturiranje zapleta filma kojem se izuzetno dugim kadrovima u kojima kamera neprekidno prati složena kretanja pojedinih likova kontinuirano ublažava dramska tenzija, uz istodobno fokusiranje na prikazivanje interakcija likova s okolinom, pozadinom i ostalim likovima. Autor protagonisticu Claru najprije prikazuje dominantno kroz vizualnu komponentu, naglašavajući njezine dimenzije erotskog simbola i objekta masovnih želja, da bi ubrzo pristupio dekonstrukciji njezina identiteta, osobito u sceni u kojoj Clarina majka stoji pred izlogom u kojem je filmski plakat s likom njezine kćeri (tako svedenom na sliku) i naslovom filma Žena bez sudbine. Clara tako i mimo uloge koju tumači postaje žena bez sudbine, odnosno tom je ulogom predviđena njezina sudbina, jer i sama biva svedena na objekt, simplificiranu vizualnu atrakciju. Lik Clare, koju je sjajno te s mnogo osjećaja za nijanse i detalje, kao i za tjeskobnu dimenziju lika, utjelovila Lucia Bosé (Kronika jedne ljubavi, Fellini – Satyricon, Kronika najavljene smrti Francesca Rosija) tako je postao plastičan primjer elaboriranja simboličkih aspekata ženskog identiteta u Antonionijevim filmovima.

c/b, 101'