ULOGE:
Jarl Kulle (Don Juan),
Bibi Andersson (Britt-Marie),
Stig Järrel (vrag),
Nils Poppe (svećenik),
Gertrud Fridh (Renata)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman (prema drami Olufa Banga)

FOTOGRAFIJA:
Gunnar Fischer

GLAZBA:
Erik Nordgren

MONTAŽA:
Oscar Rosander

Sadržaj:

Kad dobije ječmenac na oku, sotona u paklu zaključi da razlog tome leži u nevinosti i čistoći mlade Britt-Marie, 19-godišnje kćeri seoskog vikara. Da bi riješio taj problem, sotona odluči Don Juana, koji je osuđen na vječno mučenje iskušenjima u paklu, na jedan dan i jednu noć poslati na površinu Zemlje među smrtnike, da ondje zavede Britt-Marie te joj oduzme nevinost i vjeru u ljubav. Nakon što sa svojim odanim slugom, pohotnim Pablom, stigne među ljude, sotona dobrodušnom vikaru pomogne u popravljanju automobila, na što ga ovaj pozove u svoj dom na večeru. To će zavodniku biti prilika da se približi Britt-Marie, romantičnoj djevojci zaljubljenoj u svog zaručnika, poštenog mladog Jonasa. No planovi Don Juana neće se odvijati prema njegovim predviđanjima, jer će se najprije on zaljubiti u Britt-Marie, koja će prema njemu ostati hladna, da bi se Pablo ubrzo zaljubio u naivnu, boležljivu i frustriranu vikarovu suprugu Renatu.

Fantastična komedija scenarista i redatelja Ingmara Bergmana predstavlja jedno od rijetkih okušavanja u žanru komedije glasovitog autora čija su najznačajnija ostvarenja psihološke drame. Unatoč humoru, frivolnosti i generalno neobveznom tonu, prva Bergmanova komedija tipično je redateljevo ostvarenje u kojem filozofičnost očekivano igra važnu ulogu te u kojem se priča odigrava u krugovima sitne buržoazije u malom gradu, što autoru, čiji je otac bio luteranski svećenik, pruža mogućnost za bavljenje hipokrizijom i suspregnutim strastima u takvoj sredini, konkretno u obitelji svećenika. Kao i u crnohumornoj drami Lice, Bergman i u djelu temeljenom na kazališnom komadu danskog pisca i dramatičara Olufa Banga iskazuje fascinaciju pojedincima snažne karizme i zavodničkih sposobnosti, sposobnima da u oklopu sazdanom od samih vrlina naprave pukotinu. No komedija nije bila Bergmanov ´forte´, pa je istinski komičnih situacija svega nekoliko, a vrlo sugestivno režirana cjelina, podijeljena u epizode po uzoru na teatarske činove, koja duhom i nekim motivima neizbježno asocira na Goetheova Fausta i Mozartovu operu Don Giovanni, najbolje funkcionira kao filozofsko promišljanje o religioznosti i licemjerju.

c/b, 87'