ULOGE:
Claude Laydu (svećenik iz Ambricourta),
Jean Riveyre (grof),
Adrien Borel (svećenik iz Torcya),
Rachel Bérendt (grofica),
Nicole Maurey (gđica. Louise),
Nicole Ladmiral (Chantal)

SCENARIJ:
Robert Bresson (prema romanu Georgesa Bernanosa)

FOTOGRAFIJA:
Léonce-Henri Burel

GLAZBA:
Jean-Jacques Grünenwald

MONTAŽA:
Paulette Robert

Sadržaj:

Ubrzo nakon što po dužnosti stigne u župu Ambricourt, zaostalo mjesto u francuskoj provinciji u kojem preuzme dužnost župnika, idealima vođeni mladi svećenik shvati da nije dobrodošao u seosku sredinu. Osim što se na nastavi katekizma djevojke šale na njegov račun, njegove kolege kritiziraju asketski način života pridošlice, koji se hrani kruhom i poji vinom. No mladog župnika ništa ne može omesti u širenju vjere, u čemu se nimalo ne štedi, te čak odluči pokušati pomoći obitelji lokalnog grofa. Ponajviše zabrinut zbog stanja grofičine kćeri Chantal, svećenik groficu posjeti u obiteljskom dvorcu, te mu se učini da se nakon razgovora s njim grofici polako vraća vjera u Boga, poljuljana tijekom razdoblja sumnje. No kad grofica premine već sljedeće noći, Chantal počne širiti lažne glasine da su svećenikove grube riječi njezinu majku izmučile i otjerale u smrt. A kad ju župnik zamoli da opovrgne svoje tvrdnje, i zbog toga što mu se Chantal prethodno povjerila o svojoj mržnji prema roditeljima, djevojka to odbije učiniti. Sve će se dodatno zakomplicirati kad i župnika nedugo nakon razgovora sa starijim svećenikom iz Torcyja počnu mučiti želučane tegobe.

Godine 1951. na festivalu u Veneciji ovjenčana s četiri nagrade, među kojima i Nagradom međunarodne kritike koju su osvojili redatelj Robert Bresson i snimatelj Léonce-Henri Burel, Bressonov suradnik na filmovima Osuđenik na smrt je pobjegao i Suđenje Ivani Orleanskoj, drama Dnevnik seoskog župnika za naslovnu ulogu u kojoj je debitant Claude Laydu tri godine kasnije nominiran za najprestižniju britansku nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg inozemnog glumca, izuzetno je uspjela ekranizacija istoimenog romana francuskog književnika Georgesa Bernanosa. Posegnuvši za drugim najpoznatijim Bernanosovim proznim djelom (prvo je roman Pod suncem sotone, koji je 1987. godine s velikim uspjehom adaptirao Maurice Pialat), Bresson je odlučio u najvećoj mogućoj mjeri ostati vjeran književnom predlošku, pritom ne iznevjeravajući ni vlastiti autorski habitus. U tom smislu iz priče romana isključeni su tek najmanje važni likovi, a dijalozi su reducirani, pri čemu su oni preuzeti ostavljeni u izvornom obliku. Korištenjem unutarnjih monologa župnika i kadrovima njegove ruke koja piše dnevnik, Bresson je zadržao i duh romana, pri čemu glas Claudea Laydua vrlo sugestivno dočarava župnikova intimna stanja, istodobno ostvarujući dojmljivo preklapanje auditivnog i vizualnog te izuzetno sugestivno predočavajući župnikovu usamljenost, patnju te predanost Bogu i vjeri. U tu svrhu Bresson iznimno uspješno rabi i fragmentarnu dramaturgiju, jednostavnu scenografiju, veliki broj pretapanja i impresivnu fotografiju kojom dominiraju sivi tonovi, kao i jednostavan zaplet kroz koji vrlo realistično prikazuje provincijsku svakodnevicu. Među vrline djela valja ubrojiti i suptilnu i slojevitu psihologizaciju protagonista, uz izbjegavanje glumačkih konvencija u prikazu njegovih psihičkih stanja, što biva nadomješteno promišljenim kadriranjem i uporabom svjetla. Bressonov film sjajno funkcionira i kao kršćanska moralka, zbog čega nije čudno što je oduševio filmsku kritiku onog vremena, osobito glasovitog kritičara Andréa Bazina, te što je redatelju priskrbio status jednog od najuglednijih filmaša ne smo u onodobnim europskim okvirima.

c/b, 95'