Fantom slobode

Le fantôme de la liberté, igrani, komedija, Francuska, 1974

REŽIJA: Luis Buñuel

Fantom slobode

ULOGE:
Adriana Asti,
Julien Bertheau,
Jean-Claude Brialy,
Adolfo Celi,
Anne-Marie Deschodt,
Michel Piccoli,
Monica Vitti,
Milena Vukotić

SCENARIJ:
Luis Buñuel,
Jean-Claude Carrière

FOTOGRAFIJA:
Edmond Richard

MONTAŽA:
Hélène Plemiannikov

Sadržaj:

Toledo, 1808. Streljački stroj Napoleonovih okupacijskih trupa vrši egzekuciju španjolskih pobunjenika koji pred smrt izvikuju „Neka žive lanci“ i „Smrt žabarima“. Današnjica. Dadilja u parku čuva djecu kojoj čudni neznanac daje neke sličice. Djeca dolaze kući i pokazuju sličice roditeljima koji ostaju šokirani njihovim sadržajem. Oca i majku sličice erotski stimuliraju, a otkriva se da je zapravo riječ o razglednicama s prizorima francuske arhitekture. Roditelji dopuštaju djeci da zadrže razglednice, ali otpuštaju dadilju. Otac obitelji odlazi na spavanje, ali ne može zaspati jer mu kroz sobu prolaze pijetao, žena sa satom, poštar i emu. Sljedećeg dana odlazi svom liječniku koji zaključe da je njegov pacijent imao priviđenja, a liječnikova medicinska sestra prekida njihov razgovor kako bi liječniku rekla da odlazi posjetiti bolesnog oca. Medicinska sestra vozi kroz kišnu noć i nailazi na vojni tenk u lovu na lisice, a kako je cesta blokirana, sestra odlazi u usamljeni hotel. Tamo susreće skupinu monaha koji joj predlože da mole za njezina oca, ali na kraju svi zajedno završe kartajući poker uz alkohol i cigarete. Iste noći u hotel dolaze mladić i njegova tetka, s namjerom da seksualno opće…

Nakon velikog kritičarskog i znatnog komercijalnog uspjeha svog prethodnog filma Diskretni šarm buržoazije, Luis Buñuel odlučio je novim ostvarenjem Fantom slobode nastaviti u sličnom smjeru 'lakonskog nadrealizma', povezujući realističko uprizorenje s pomaknutim sadržajem prikazivanog, načelno podsjećajući na Kafkinu poetiku, ali s mnogo više (eksplicitnog) humora. Ovog puta sadržajno raznolike narativne epizode povezane su po štafetnom načelu – jedan od (sporednih) likova prethodne epizode pojavljuje se kao glavni u sljedećoj, pa neki drugi lik iz te epizode postaje istaknutiji liku onoj narednoj, i tako dalje. Epizode su, kao i u nekim ranijim Buñuelovim filmovima (Andaluzijski pas, Diskretni šarm buržoazije), oblikovane po snovima koje su ovaj put sanjali Buñuel i njegov tadašnji stalni koscenarist Jean-Claude Carrière, a sam autor je kao ključan čimbenik strukturiranja filma naveo slučajnost (naspram nužnosti). Naslov filma ambivalentna je, istovremeno afirmativna i ironična posveta Komunističkom manifestu Karla Marxa i Friedricha Engelsa, a posebno se referira na njegovu (ironijsku) otvarajuću rečenicu „Sablast kruži Evropom – sablast komunizma“ (u francuskoj verziji umjesto „sablast“ stoji „fantom“, odnosno fantôme). Naime, Buñuel je u mladosti bio član komunističke partije pa iako se brzo razočarao komunističkom praksom, nije odbacio izvorne slobodarske težnje, no isto tako bio je svjestan kontingentne prirode slobode kao filozofske kategorije i životnog ideala, o čemu svjedoči dijaloška linija iz njegova filma Mliječni put (1969.) – „Iskusio sam u svakom događaju da moje misli i moja volja nisu pod mojom kontrolom. I da je moja sloboda samo fantom“. Fantom slobode jedan je od najradikalnijih i najkultnijih filmova legendarnog autora, jedno od oniričkih njegovih ostvarenja koje možda više nego ijedan njegov uradak barata provokativnim motivima poput fetišizma, nekrofilije, incesta, pedofilije, sadomazohizma, masovnog ubojstva. Iako nije ponovio velik uspjeh Diskretnog šarma buržoazije, riječ je o jednom od vrhunaca Buñuelova opusa.

boja, 104'

Trailer