Luis Buñuel (1900. – 1983.), jedan od najvećih autora u povijesti kinematografije, Španjolac koji je većinu filmova napravio u Meksiku i Francuskoj, afirmirao se krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća nadrealističkim ostvarenjima Andaluzijski pas (Un chien andalou, 1929.) i Zlatno doba (L'âge d'or, 1930.), ali je - da bi oživio svoju redateljsku karijeru - u pedesetima i početkom šezdesetih dokazao da svoje, iznimno samosvojne filmske i svjetonazorske poglede može uobličiti i u fabularno dosljedne i širokoj publici vrlo zanimljive filmove No, šezdesete godine su u europskoj kinematografiji bogate i tematskom i stilskom raznolikošću. Uz modernizam francuskog Novog vala, društvenu kritičnost novog britanskog socijalnog realizma, originalnost i inovacije istočnoeuropskog filma, posebice Čeha i Mađara, te velike, originalne autore poput Ingmara Bergmana, Michelangela Antonionija ili Federica Fellinija i producenti i publika bili su spremni prihvatiti Buñuelov avangardizam, oslonjen prvenstveno na nadrealizam kojemu je i dalje bio jednako sklon, ali uz asocijacije na neke postupke Novog vala, a i drugih velikih nekonvencionalnih redatelja tog vremena koje je kulminiralo prije pola stoljeća velikim filmovima kakvo je i Buñuelovo remek-djelo Ljepotica dana (Belle de jour), jedan od najboljih njegovih filmova, a nedvojbeno i najpopularniji.

Toj popularnosti je uz autorovo majstorstvo i pogodnu klimu za istraživanje novih oblika filmskog izraza nedvojbeno pridonijela i interpretkinja glavne uloge tada dvadesetrogodišnja Catherine Deneuve koja se već približavala statusu zvijezde francuskog i europskog filma. Ona tumači Séverineu, mladu ženu u konvencionalnom građanskom braku s Pierreom (u to doba popularni Jean Sorel), iako to ne izgleda tako, jer već u uvodu, tijekom vožnje kočijom Pierre naređuje da se kočija zaustavi, Séverine veže za drvo, bičuje, a na kraju da je kočijaš i siluje. Međutim, to je zapravo njena maštarija, a svoje sklonosti seksualnim perverzijama i mazohizmu ona realizira koristeći slobodne rane poslijepodnevne sate da bi se pod imenom „Ljepotica dana“ prostituirala u „kući za sastanke“ Madame Anaïs koju tumači Geneviève Page, još jedno od mnogih velikih glumačkih imena koja su se pojavila u ovom filmu (Michel Piccoli, Pierre Clémenti, Francisco Rabal, Françoise Fabian, Macha Méril) . Adaptirajući roman Josepha Kessela (zajedno s jednim od najvećih francuskih scenarista Jean-Claudeom Carrièreom) Buñuel se nerijetko inspirirao i elementima de Sadeova poimanja erotike, ponirući u neke zakutke podsvijesti. No, najznačajnije je to da on (u suradnji sa snimateljem Sachom Viernyem) na isti način filmski oblikuje i ono što se čini stvarnošću i fantazmagorijom, ne nadređujući jedan od tih svjetova onom drugom. To može ukazivati kako čovjek ne može spoznati realnost ili da zamišljaji iz podsvijesti i maštanja bitnije određuju karakter i ponašanje pojedinca od „objektivne“ realnosti za koju se ne može znati da li doista postoji. To je međutim tek jedna od mogućih interpretacija veličanstvenog Buñuelovog djela koje se opire jednoznačnom tumačenju, osvajajući svojom vizualnom ljepotom i kompleksnošću tog izmaštanog filmskog svijeta.  (Tomislav Kurelec)