Kad se govori o Zvonimiru Berkoviću, uvijek se ističe da je riječ o izrazitom modernistu čija su ostvarenja primjeri precizno dramaturški i narativno strukturiranih cjelina naglašenog formalnog sklada te stilske i glumačke superiornosti. Berković je autor kojem je glazba bila podjednako važna kao i film, koji se intenzivno bavio uplivima različitih vrsta umjetnosti u svakodnevnom životu, čiji su likovi ponekad važni i veliki umjetnici osobno (Dora Pejačević), gdjekad varijacije glasovitih fikcijskih likova iz proze (Cyrano de Bergerac) i osobito Mozartove glazbe (Papageno), ali uvijek na ovaj ili onaj način te u manjoj ili većoj mjeri možda i presudno obilježeni umjetnošću i umjetničkim habitusom, te koji je u okvirima hrvatske kinematografije savršenstvo glazbene forme na najbolji i najcjelovitiji mogući način transponirao na veliki ekran. Glazbeni sklad Berkovićeve filmske kompozicije lako je uočiti i u izrazito estetiziranoj romantičnoj egzistencijalnoj drami Ljubavna pisma s predumišljajem, djelu s umetnutim krimi-detaljem slanja anonimnih ljubavnih pisama, u kojem središnji motiv posuđen i variran iz Rostandova "Cyranoa de Bergeraca" biva nadograđen motivima iz Mozartove "Čarobne frule". U Kontesi Dori Berković je potpunu posvećenost glazbi Dore Pejačević, kojoj je glazba najveća životna strast i zapravo jedinu ljubav, nadopunio izmišljenim odnosom s kabaretskim zabavljačem Karlom Armanom, pazeći da ta fikcionalnost ni najmanje ne naruši integritet stvarnog lika grofice Pejačević, no ipak povremeno zapadajući u trivijalnost i kič. Parafraziramo li Shakespeareovo "slabosti, ime ti je žena", mogli bismo reći da je za Berkovića vrijedilo "umjetnosti, ime ti je žena", jer su u tri od četiri njegova dugometražna filma ženski likovi pasivni objekti muških želja i maštanja, ali i izvori i katalizatori (muze) ne samo drame nego i umjetnosti odnosno umjetničkog stvaralaštva.

Razvidno je to već u njegovu debitantskom i ujedno najboljem djelu, impresivnoj izrazito komornoj urbanoj romantičnoj psihološkoj drami Rondo, precizno strukturiranoj u skladu sa strogom formom naslovnog glazbenog oblika u kojem se središnja tema neprestano izmjenjuje s više kontrastnih tema. Posrijedi je ostvarenje koje pri svakom novom gledanju recipijenta osvaja otkrivanjem uvijek novih i vrlo zanimljivih nijansi u složenim i zakučastim međuodnosima troje protagonista, redom osamljenih, nezadovoljnih i nesretnih osoba od kojih su barem dva vrha ljubavnog trokuta izraziti egoisti i mizantropi. Ti su vrhovi hladni i kako se čini gotovo bezosjećajni "primijenjeni umjetnik" Feđa u interpretaciji Relje Bašića, sredovječni čovjek otuđen od svoje mlađe, emotivne i naglašeno senzualne supruge Nede koju tumači Milena Dravić, osoba moguće sklona sadizmu koja će odveć lako prijeći preko "gubitka" supruge u zavodničkoj i višeznačnoj partiji šaha s povučenim i otmjenim manirima obilježenim sucem Mladenom u tumačenju Steve Žigona. Berković sugerira da Feđa Nedu drži intelektualno inferiornom sebi, da mu je ona tek još jedan lijep, ali i zamoran i dosadan "umjetnički artefakt" nalik onima sa zidova njihova stana koji prigušenim osvjetljenjem stvara ugođaj tjeskobe. Neda je "umjetničko djelo" koje je Feđa spreman metaforički, a u dobroj mjeri i doslovno izgubiti u partiji šaha, koju ni Mladen ne igra sa (sasvim) jasnim i otvorenim namjerama. Naime, on je osamljenik i u određenoj mjeri asocijalan tip koji s Borisom Festinijem u Kazališnoj kavani šutke igra šah, koji je možda još veći, a barem podjednak mizantrop i egoist te koji Nedu moguće zavodi samo da bi pobjedama na šahovskim poljima pridodao i onu na ljubavnom. O motivima sva tri lika može se nagađati, jer i Neda, premda se sugerira da je umjetničkim senzibilitetom, humanom stranom svoje osobnosti i stupnjem inteligencije (one socijalne svakako) superiorna obojici muškaraca, pristaje biti neizrečenim zalogom u njihovoj partiji, uz tek nekoliko prolivenih suza i rezignaciju u završnici. Berković iznimno sugestivno postavlja vrlo intrigantna pitanja, na njih inteligentno ne nudeći odgovore već sve prepuštajući pretpostavkama i slutnjama gledatelja, koje pak ovise o senzibilitetu i emotivnosti svakog gledatelja ponaosob. On se naizgled zadovoljava "samo" formalnom preciznošću u kreiranju filmske i glazbene strukture.

Jedini Berkovićev igrani film u kojem je žena aktivni protagonist jest Putovanje na mjesto nesreće, zamišljeno kao suptilna analiza vječne teme odnosa erosa i thanatosa. Mlada protagonistica Jelena u sjajnoj interpretaciji Ane Karić, pod utjecajem "slučajnog poznanika" Vlatka kojeg izvrsno tumači Rade Šerbedžija, počinje preispitivati svoj uglavnom nesretan život, pri čemu su i odnos s Vlatkom kao i susreti s njenim bivšim suprugom u izvedbi uobičajeno autoritarnoga Steve Žigona i oca kojeg glumi Emil Kutijaro postaje na putu do njene konačne nesreće, identične onoj njezine pokojne majke. Jelenina potraga za ljubavlju i srećom iznimno je sugestivno režirana i značenjski slojevita, a uspjehu filma pridonosi i izvrsna glazba doajena Alfija Kabilja, kojem je upravo to bio debitantski dugometražni igrani projekt.

Spomenutu Kontesu Doru, Berkovo najslabije djelo u vrlo slaboj konkurenciji Pule 1993. nagrađeno Velikom Zlatnom arenom za najbolji film i Zlatnim arenama za najbolji scenarij, glavnu žensku ulogu i glazbu, kao i nagradom publike Zlatna vrata Pule, te slijedeće godine na Danima hrvatskog filma ovjenčana nagradom Oktavijan, ne odlikuju dramaturško i narativno jedinstvo, koje je uspjelije ostvareno u istoimenoj televizijskoj seriji, premda jest posrijedi naglašeno stilizirano i estetizirano, često efektno poetično i gdjekad začudno ostvarenje u kojem je glazbu Dore Pejačević sjajno aranžirao Igor Kuljerić. Slobodno baratajući nekim detaljima iz Dorina života, Berković je stvorio fikciju u kojoj glazba očekivano ima iznimno važnu ulogu, te koje funkcionira i kao slika stanja u hrvatskom društvu i kulturi početkom 20. stoljeća. (Josip Grozdanić)